Smisao Života

srijeda, 28.01.2009.

Da li prepoznajemo svoje predrasude?

Živimo u svijetu predrasuda. Zdušno njegujemo taj izvor naše mržnje, netrpeljivosti, isključivosti i diskriminacije, taj izvor najvećeg zla u nama. Ne vjerujem da postoje ljudi koji nemaju predrasuda.... Iako ćemo često susretati ljude koji će reći da ih nemaju, ali, eto, ja im baš i ne vjerujem.... Zašto? Zato što sudim prema sebi, ali možda je i to predrasuda. Naime, ja znam da imam predrasude, ali ih prepoznajem kao takve i borim se protiv istih. Upravo je stvar u prepoznavanju. Ako ne prepoznajemo svoje predrasude kako ćemo znati da ih imamo, i da bi bilo poželjno da ih se riješimo, jer predrasuda je ta koja nas navodi da činimo loše drugima, da činimo ono što ne bismo htjeli da drugi čine nama.... Najčešći primjer predrasude kod svakog od nas očituje se u gotovo svakodnevnom vizualnom kontaktu sa nepoznatim osobama, koje ocjenjujemo prema njihovoj vanjštini, prema njihovim crtama lica, prema boji kože, prema odjeći koju nose, a da u biti ne znamo ništa o njima kao individuama... Možda ova potonja rečenica glupo zvuči jer današnji čovjek bi navodno trebao znati da izgled ne čini čovjeka, ali da li uistinu razmišljamo na taj način, jer je taj izgled prvi dojam kojim stječemo nekakvo mišljenje o nekome, samo je stvar u tome da li će nas taj izgled odbiti od te osobe ili ne. Ako nas odbije imamo predrasudu, jer tu osobu nismo upoznali. Da li ste ikada doživjeli da vas netko gleda "s visoka"? Najvjerojatnije jeste. A moguće je da ste i sami nekad nekoga pogledali s prezirom samo na osnovi njegove vanjštine, smatrajući sebe više vrijednim. Po čemu ocjenjujemo ljude koliko vrijede, odnosno da li su "dobri" ili "loši"? Po stupnju obrazovanja? Prema uspješnosti u biznisu ili u umjetničkom stvaralaštvu? Prema tome što su po zanimanju, koliko novaca zarađuju? Prema njihovoj rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj, spolnoj, socijalnoj ili nekoj inoj pripadnosti?.... Da li smo u stanju prvo gledati čovjeka, a da ne stavljamo prefikse ispred njegove ljudskosti, u vidu ranije spomenutih karakteristika? Čovjeku nedostaje poniznosti. Pod poniznošću ne smatram da ponižavamo svoje ljudsko dostojanstvo, već da budemo dobri prema drugima u smislu da ne činimo ono što ne želimo da se čini nama, da ne gledamo ljude s prezirom, jer takav pogled jest ponižavanje, naročito ako to činimo prema osobi koju ne poznajemo.... Naravno, naše predrasude idu puno dalje od pogleda, one su kao što sam već rekao, izvor naših najvećih zala.... Predrasuda je najjednostavnije definirana kao "preduvjerenje", odnosno uvjerenje čija istinitost nije dokazana sa relevantnim činjenicama. Međutim, ako ja u nešto vjerujem, meni uopće nije bitno da li netko drugi smatra da ja za to imam dokaze ili ne, jer je moje uvjerenje moj dokaz, i dok god se držim svog uvjerenja kao takvog, nikada neću moći prepoznati svoje eventualne predrasude.... Predrasude tako postaju odlično sredstvo za ostvarivanje ciljeva onih koji su na vlasti, odnosno predrasude su odličan izvor manipulacija nad masama....Npr., ako mase prihvate da je njihova vjera jedina "pravovjerna"(a to je karakteristika svih religija, da smatraju da su jedine "pravovjerne"), ili ako smatraju da je njihova rasa ili nacija vrednija od neke druge, vrlo lako će se pomoću tih predrasuda manipulirati masama u ostvarivanju određenog cilja.... To su dokazali i srednjovjekovni Pape u križarskim ratovima i Adolf Hitler u svom zločinačkom pohodu, ali je najžalosnije što se svijet nije promijenio, jer unatoč svoj "liberalizaciji" i "demokratizaciji" ljudi i dalje robuju svakojakim predrasudama i zahvaljujući njima nastavljaju svoj pohod mržnje i uništavanja.... Sada ću spomenuti neke svoje predrasude. Recimo, imam predrasude prema svećenstvu i političarima. Ne mogu zamisliti svećenika koji živi Isusovu poruku ljubavi dok god je u službi crkve kao institucije, niti mogu zamisliti političara koji služi narodu.... Napomenuo sam da su to moje predrasude, što znači da najvjerojatnije ima svećenika i političara koji služe, a ne iskorištavaju, samo što ih ja još nisam upoznao, ali to je moja greška, odnosno to su moje predrasude koje su proizašle iz mog uvjerenja za koje mi nije potreban "dokaz".... Međutim, jako teško mi se riješiti tih predrasuda jer u svom uvjerenju ne prihvaćam vlast kao nešto što služi ljudima, već nešto što njima vlada, bila ona svjetovna ili duhovna.... Iako pojam duhovne vlasti ne prihvaćam kao takav, jer ako se radi o vlasti, po meni ona može biti samo svjetovna(ljudska) koja se skriva iza pojma božanske(duhovne) vlasti.... U tom smislu za mene je svaka vlast zla, jer vlada čovjekom, ne služi mu.... Hijerarhijsko društvo za mene je društvo zla, koje je čovjek stvorio da vlada čovjekom.... Ali mene, kao i mnoge druge u takvom se društvu kontrolira strahom.... Slušaj ili ćeš biti kažnjen.... Hijerarhijsko društvo ne može na drugačiji način funkcionirati.... Oslobađanje od predrasuda i stvaranje drugačijeg društva, društva solidarnosti umjesto hijerarhijskog društva, moguće je jedino uz prihvaćanje čovjekoljublja, što je "hard utopija" u ovom svijetu zahvaljujući interpretaciji(barem što se kršćanskog svijeta tiče) Isusove poruke ljubavi, gdje se ona tumači kao ljubav prema Bogu, umjesto da se tumači onako kako je stvarno osmišljena, kao ljubav prema čovjeku, jer bez nje nema niti ljubavi prema Bogu.... Eto, ja kao osoba koja ne vjeruje u više biće imenom Bog, tumačim vjernicima što je njihov Bog Isus htio reći: Gospodo, ako ne volite čovjeka, nemate što raditi u mojoj butigi!.... A jesam nadobudan i pun predrasuda.... Kad sam već kod kršćanstva kao religije, koja je također puna predrasuda(kao i ja), želio bih još reći da se Isus danas vrati (što se po meni kao nevjerniku, naravno, nikada neće dogoditi) ponovio bi svoje navodne riječi prema evanđelju po Mateju: "Stoji pisano: 'Kuća moja neka bude kuća molitve, a vi ju pretvarate u špilju razbojničku'". Mt 21,13.

ponedjeljak, 12.01.2009.

Što znači smisao života?

Ovaj blog bio je osmišljen kako bi otvorio još jednu od mnogih (be)smislenih rasprava o smislu i svrsi života. Svom prvom postu dao sam naslov "smisao života", koji je ujedno postao i moj nadimak (iako je naslov tog posta trebao biti "grm čičaka"). Ovaj post zamišljen je kao posljednji na temu "smisla života". Zašto će biti posljednji? Zato što čovjek nije u stanju otkriti pravi, univerzalni smisao svega postojanja, pa tako i života, i koliko god mi pametovali o toj temi, uvijek će se na kraju postaviti pitanje: Čemu sve to?
Naslov ovog posta je pitanje: "Što znači smisao života?", iz razloga što svaki pojedinac tijekom svog života pronalazi svoj smisao i svrhu, tako da za različite ljude on ima i različito značenje (razmišljali oni o tome ili ne).
Robert Byrne to sažima u rečenici: "Smisao života je život sa smislom.", što bi trebalo značiti da svaki čovjek sam pronalazi nešto što mu život čini smislenim. U sličnom kontekstu negdje je iskrsnuo i odgovor: "Ako imaš zašto umrijeti, imaš zašto i živjeti.". U mnogo slučajeva na postavljeno pitanje što je nekome smisao života, dobivao sam odgovor da su to naša djeca. I uistinu, kao roditelj prihvaćam taj odgovor jer u ljubavi i odgovornosti prema našim potomcima pronalazimo smisao i svrhu vlastitog postojanja, kada ih imamo uistinu živimo za i zbog njih. Međutim, taj odgovor zadovoljava čovjeka samo u poimanju svrhe kao reprodukcije, odnosno kao potrebe za održavanjem vrste, i ne ulazi u bit pitanja svrhe i smisla života kao takvog. U vezi toga donosim fragment iz romana "Identitet" Milana Kundere: "Zbog čega živimo? Da bismo Bogu pribavili ljudsko meso. Jer Biblija od nas ne traži ....da tražimo smisao života. Ona od nas traži da se množimo. Volite se i množite. Shvatite dobro: smisao tog 'volite se' ne znači, dakle, nikako milosrdnu, suosjećajnu, duhovnu ili strastvenu ljubav, već jednostavno želi reći: 'vodite ljubav', 'parite se'.... 'jebite se'! U tome, i samo u tome sadržan je smisao ljudskog života! Sve ostalo su budalaštine!". Sve ostalo su budalaštine jer čovjek ne vidi odgovor. Možemo vidjeti svrhu u životu i smrti u smislu cilkusa koji služi održavanju istog, možemo vidjeti svrhu u svemu što nas okružuje u smislu održavanja postojanja toga, ali ne možemo odgovoriti na pitanja: Zašto? Čemu sve to?. Međutim čovjek u svojoj ograničenosti poimanja svijeta sebi daje odgovore koji ga zadovoljavaju. Bog je taj konačni odgovor, koji daje odgovor svemu postojanju. Onaj koji je svojom mudrošću stvorio Univerzum i njegove zakone. U Bogu se nalaze odgovori na sva pitanja (kako god tko taj naziv "Bog" doživljavao on se uvijek poistovjećuje sa silom koja je prvi uzrok svega postojanja). On je Alfa i Omega, početak i svršetak, sveprisutna, vječna i svemoguća sila stvaranja i razaranja. A ja u svojoj gluposti opet postavljam pitanja: pa kako je "pobogu" stvoren Bog, kako je, od čega i zbog čega stvoren taj prvi uzrok koji je postao uzrok svega postojanja?. I čujem negdje u daljini odgovor: "Uzrok svega postojanja ne može biti stvoren, kad je on uzrok svega postojanja, pa tako i samoga sebe.". I eto, tako smo opet na početku ili možda na kraju, bez odgovora, ili s odgovorom, ovisi što izaberemo. To je tajna na koju sebi dajemo odgovor da nam nije dano da znamo odgovor, barem ne u ovom svijetu - to nas uče religije.Omalovažavamo svoje postojanje ovakvo kakvo ono jest govoreći sebi da smo grešni i da se moramo iskupiti kroz patnju ovog života kako bi postigli spasenje. Kakvo spasenje? Meni osobno ne treba nikakav drugi život, niti ga ne želim, niti vidim smisla u bilo kakvoj vječnosti. Čemu ta vječnost nakon ovog života? Ne smatram čovjekom nikakvo biće koje nije od krvi i mesa onakvo kakvo jest, onakvo kakvo živi i kakvo će umrijeti. Nas čini ljudima naše tijelo i naš duh, zajedno, niti jedno niti drugo odvojeno nije čovjek. No, dobro, prelazim na ono što nas kao ljude najviše karakterizira, a to je naš razum. Stvorili smo svijet u kojem živimo na osnovi iskorištavanja čovjeka nad čovjekom, jer smo jedino tako shvatili da može funkcionirati. Sada bismo rekli da je to zakon prirode, jači opstaju na uštrb slabijih. Ali to nema veze sa zakonima prirode. Čovjek uništava čovjeka zbog pobuda koje druga živa bića ne poznaju. Čovjek se ne povodi zakonima prirode, već stvara svoje zakone. Čovjek ne prihvaća uvjete koji su mu dani već stvara svoje uvjete. Kako je stvorio svijet iskorištavanja u kojem je nekima dobro, a ostalima loše, tako može stvoriti i svijet slobode u kojem neće samo nekima biti dobro. Kada govorim kako je sloboda uvažavanje tuđe slobode, jedan moj prijatelj mi spočitava kako to nije potpuna sloboda već ljudi i na taj način postavljaju granice. Ali ja ne govorim o slobodi pojedinca na uštrb slobode drugoga koja mu omogućuje da čini što želi, već ja govorim o pravoj i potpunoj slobodi svih ljudi, a ona je moguća jedino u uvažavanju tuđe slobode. Tek tada svi ljudi postaju slobodni, a ne samo neki, i nestaju sve granice. A za tu slobodu potrebna je Ljubav, koja nažalost ne živi u svim ljudima, barem ne na djelu. Jer ako tu ljubav imamo, a imamo ju svi, i zatvorimo ju u sebi, svijet će uvijek biti kakav je i bio. O tome su govorili svi veliki proroci čija je poruka bila Ljubav, i nije im cilj bio da ljudi stvaraju religije koje će ih u toj Ljubavi razdvajati, već im je cilj bio da Ljubav zovemo imenom njezinim, i da ju živimo, te da joj ne stvaramo nikakve likove kojima ćemo se klanjati, da se oslobodimo ropstva od svih naših "bogova"(onoga u nama što nas navodi da se uništavamo), i da postanemo potpuno slobodni u Ljubavi.

"U iskonu bijasmo ujedinjeni; želja i čežnja da se vratimo jedinstvu zove se ljubav." Platon

Sanjar sam, ali nisam jedini.

Hvala vam svima, i živite život!

subota, 03.01.2009.

Što je dobro?

Evo, uđosmo u godinu 2009., barem tako kažu po gregorijanskom kalendaru. Ne znam zakaj su mi svi ti blagdani mrski, zakaj bi najrađe preskočio iste? Valjda sam "loš" čovjek. Koliko toliko razumijem ljudsku potrebu za računanjem vremena, ali mi nikako ne ide u glavu čemu slavljenje prelaska iz jedne godine u drugu (po bilo kojem kalendaru), zapravo mogu razumjet, ali ne znam zakaj moj mozak ne prihvaća te običaje (možda nisam s ove planete, tko zna). Uglavnom, želim sreću svima u novoj godini, iako mi to tako glupo zvuči, jer ako ću nekom poželjeti sreću, onda ću mu to poželjeti za cijeli život, a ne samo u jednoj godini, prema tome, želim vam svima doživotnu sreću! A sreće nema bez "dobra". A ta sreća opet ovisi o tome što za koga znači "dobro". Za većinu ljudi danas, pretpostavljam da to znači kakvo takvo zdravlje, jer bez njega nema života, a bez života nema niti ljubavi, a kako opet živimo u društvu u kojem je novac gospodar, ispada da ništa bez njega nije moguće... Pa vam, eto, onda želim, da uz zdravlje i ljubav imate i puno novaca jer će vam tada život biti sigurno lakši... No, dobro. U naslovu sam postavio pitanje: Što je dobro? To bi u biti trebala biti tema ovog posta, pa eto, sve one koji će uz moju neizmjernu zahvalnost posjetiti ovaj blog molim da odgovore na ovo pitanje; što je za vas dobro? Naravno da ću i ja ponuditi svoj odgovor, a kako sam nepopravljivi utopist, unatoč svoj realnosti svijeta u u kojem živimo, ja i dalje brijem da je jedino pravo "dobro" sloboda, koliko god mi spočitavali da je o slobodi bespredmetno raspravljati... Danas susrećemo svakakva pravila ponašanja (pisana i nepisana). Često se "dobro" poistovjećuje sa pisanim zakonima, iako to po meni nema nikakve veze sa onim što "dobro" jest , ili se poistovjećuje sa čuvenim dekalogom u kojem su recimo laž i ubojstvo "zlo", odnosno nisu "dobro", iako čovjek otkad zna za sebe nalazi opravdanja kada su laž i ubojstvo "dobro". I tako ja brijem i dalje, i brijat ću dok živim da je sloboda jedino dobro koje isključuje svako zlo, sve predrasude, svu mržnju, koja poznaje samo Ljubav. Čovjek može živjeti u "dobru" samo ako je potpuno slobodan, što znači da živi svoj život uvažavajući tuđu slobodu. Kada bi svaki čovjek na taj način razmišljao, nitko nikome nikada ne bi svojim postupcima naudio na bilo koji način, iskorijenjeno bi bilo svako "zlo". To je tako jednostavno, da ja nisam u stanju razumjeti zašto to ljudi ne razumiju i ne prihvaćaju. Valjda sam stvarno s druge planete, pa ovdje moram, hoću neću, biti poremećen. Ajde bok, i svima želim dobro.