Ovaj blog bio je osmišljen kako bi otvorio još jednu od mnogih (be)smislenih rasprava o smislu i svrsi života. Svom prvom postu dao sam naslov "smisao života", koji je ujedno postao i moj nadimak (iako je naslov tog posta trebao biti "grm čičaka"). Ovaj post zamišljen je kao posljednji na temu "smisla života". Zašto će biti posljednji? Zato što čovjek nije u stanju otkriti pravi, univerzalni smisao svega postojanja, pa tako i života, i koliko god mi pametovali o toj temi, uvijek će se na kraju postaviti pitanje: Čemu sve to?
Naslov ovog posta je pitanje: "Što znači smisao života?", iz razloga što svaki pojedinac tijekom svog života pronalazi svoj smisao i svrhu, tako da za različite ljude on ima i različito značenje (razmišljali oni o tome ili ne).
Robert Byrne to sažima u rečenici: "Smisao života je život sa smislom.", što bi trebalo značiti da svaki čovjek sam pronalazi nešto što mu život čini smislenim. U sličnom kontekstu negdje je iskrsnuo i odgovor: "Ako imaš zašto umrijeti, imaš zašto i živjeti.". U mnogo slučajeva na postavljeno pitanje što je nekome smisao života, dobivao sam odgovor da su to naša djeca. I uistinu, kao roditelj prihvaćam taj odgovor jer u ljubavi i odgovornosti prema našim potomcima pronalazimo smisao i svrhu vlastitog postojanja, kada ih imamo uistinu živimo za i zbog njih. Međutim, taj odgovor zadovoljava čovjeka samo u poimanju svrhe kao reprodukcije, odnosno kao potrebe za održavanjem vrste, i ne ulazi u bit pitanja svrhe i smisla života kao takvog. U vezi toga donosim fragment iz romana "Identitet" Milana Kundere: "Zbog čega živimo? Da bismo Bogu pribavili ljudsko meso. Jer Biblija od nas ne traži ....da tražimo smisao života. Ona od nas traži da se množimo. Volite se i množite. Shvatite dobro: smisao tog 'volite se' ne znači, dakle, nikako milosrdnu, suosjećajnu, duhovnu ili strastvenu ljubav, već jednostavno želi reći: 'vodite ljubav', 'parite se'.... 'jebite se'! U tome, i samo u tome sadržan je smisao ljudskog života! Sve ostalo su budalaštine!". Sve ostalo su budalaštine jer čovjek ne vidi odgovor. Možemo vidjeti svrhu u životu i smrti u smislu cilkusa koji služi održavanju istog, možemo vidjeti svrhu u svemu što nas okružuje u smislu održavanja postojanja toga, ali ne možemo odgovoriti na pitanja: Zašto? Čemu sve to?. Međutim čovjek u svojoj ograničenosti poimanja svijeta sebi daje odgovore koji ga zadovoljavaju. Bog je taj konačni odgovor, koji daje odgovor svemu postojanju. Onaj koji je svojom mudrošću stvorio Univerzum i njegove zakone. U Bogu se nalaze odgovori na sva pitanja (kako god tko taj naziv "Bog" doživljavao on se uvijek poistovjećuje sa silom koja je prvi uzrok svega postojanja). On je Alfa i Omega, početak i svršetak, sveprisutna, vječna i svemoguća sila stvaranja i razaranja. A ja u svojoj gluposti opet postavljam pitanja: pa kako je "pobogu" stvoren Bog, kako je, od čega i zbog čega stvoren taj prvi uzrok koji je postao uzrok svega postojanja?. I čujem negdje u daljini odgovor: "Uzrok svega postojanja ne može biti stvoren, kad je on uzrok svega postojanja, pa tako i samoga sebe.". I eto, tako smo opet na početku ili možda na kraju, bez odgovora, ili s odgovorom, ovisi što izaberemo. To je tajna na koju sebi dajemo odgovor da nam nije dano da znamo odgovor, barem ne u ovom svijetu - to nas uče religije.Omalovažavamo svoje postojanje ovakvo kakvo ono jest govoreći sebi da smo grešni i da se moramo iskupiti kroz patnju ovog života kako bi postigli spasenje. Kakvo spasenje? Meni osobno ne treba nikakav drugi život, niti ga ne želim, niti vidim smisla u bilo kakvoj vječnosti. Čemu ta vječnost nakon ovog života? Ne smatram čovjekom nikakvo biće koje nije od krvi i mesa onakvo kakvo jest, onakvo kakvo živi i kakvo će umrijeti. Nas čini ljudima naše tijelo i naš duh, zajedno, niti jedno niti drugo odvojeno nije čovjek. No, dobro, prelazim na ono što nas kao ljude najviše karakterizira, a to je naš razum. Stvorili smo svijet u kojem živimo na osnovi iskorištavanja čovjeka nad čovjekom, jer smo jedino tako shvatili da može funkcionirati. Sada bismo rekli da je to zakon prirode, jači opstaju na uštrb slabijih. Ali to nema veze sa zakonima prirode. Čovjek uništava čovjeka zbog pobuda koje druga živa bića ne poznaju. Čovjek se ne povodi zakonima prirode, već stvara svoje zakone. Čovjek ne prihvaća uvjete koji su mu dani već stvara svoje uvjete. Kako je stvorio svijet iskorištavanja u kojem je nekima dobro, a ostalima loše, tako može stvoriti i svijet slobode u kojem neće samo nekima biti dobro. Kada govorim kako je sloboda uvažavanje tuđe slobode, jedan moj prijatelj mi spočitava kako to nije potpuna sloboda već ljudi i na taj način postavljaju granice. Ali ja ne govorim o slobodi pojedinca na uštrb slobode drugoga koja mu omogućuje da čini što želi, već ja govorim o pravoj i potpunoj slobodi svih ljudi, a ona je moguća jedino u uvažavanju tuđe slobode. Tek tada svi ljudi postaju slobodni, a ne samo neki, i nestaju sve granice. A za tu slobodu potrebna je Ljubav, koja nažalost ne živi u svim ljudima, barem ne na djelu. Jer ako tu ljubav imamo, a imamo ju svi, i zatvorimo ju u sebi, svijet će uvijek biti kakav je i bio. O tome su govorili svi veliki proroci čija je poruka bila Ljubav, i nije im cilj bio da ljudi stvaraju religije koje će ih u toj Ljubavi razdvajati, već im je cilj bio da Ljubav zovemo imenom njezinim, i da ju živimo, te da joj ne stvaramo nikakve likove kojima ćemo se klanjati, da se oslobodimo ropstva od svih naših "bogova"(onoga u nama što nas navodi da se uništavamo), i da postanemo potpuno slobodni u Ljubavi.
"U iskonu bijasmo ujedinjeni; želja i čežnja da se vratimo jedinstvu zove se ljubav." Platon
Sanjar sam, ali nisam jedini.
Hvala vam svima, i živite život!
Post je objavljen 12.01.2009. u 20:46 sati.