srijeda, 13.09.2017.

Ruža za srce



I tako. Prije mjesec i pol sam postao po prvi puta ujak, a danas po drugi puta stric. A ja kilometrima daleko, negdje u Kaštelu Starom brojim avione koji polječu odma tu parsto metara dalje. Mislim si kako život prolazi, a sve te jedinstvene trenutke u njemu provedemo tko zna gdje i tko zna kako, vođeni obavezama i poslom i tko zna čime.
Iskrivile nam se po putu vrijednosti, ispunili nas strahovi, vode nas krive društvene norme. Stojim tako sam i pitam se kakav sam ja to izrod koji jedini sve to vidi i očajnjički želi sve to podijeliti sa nekim, a svi se tako zdušno opiru i bore za svjetovna pravila koja na očigled rade protiv nas, ne razumjevajući da ona postoje i funkcioniraju samo i jedino zato što im mi dajemo indirektan blagoslov da mogu postajati. Uf, to je tako komplicirano i zamršeno, da je bolje da prestanem objašnjavati kad ionako samo ja to vidim.
Zapravo je bio prekrasan dan. U jutro sam odma na kavi uhvatio prekrasnu fotku galeba i mjeseca u istom kadru, baš negdje dok je šogorica istrpljivala porođajne muke i čekala da na svijet donese još jednoga člana obitelji. Trebao sam biti baš tu da bi ga uslikao baš tada u tom trenutku.
A sad odoh popit pivu za nečaka koji će za dvadeset godina točno znati o čemu mu je stric mislio dok je nazdravljao u njegovo ime. Živio!
19:15 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

-- Ništa nije slučajno. --