|
Bio jednom… drugačiji kralj.
Bio je vladar malene zemlje po imenu Grožđezemska. Njegovo je kraljevstvo bilo puno vinograda i svi su se njegovi podanici bavili proizvodnjom vina. Izvozom u druge zemlje, petnaest hiljada porodica koje su naseljavale Grožđezemsku zarađivalo je dovoljno da žive prilično dobro, plaćaju porez i priušte si pokoji luksuz.
Kralj je već nekoliko godina proučavao finansije kraljevstva. Vladar je bio pravedan i pun razumijevanja i nije mu se sviđala zamisao da zavlači ruku u džepove stanovnika Grožđezemske. Za to je ulagao velike napore da nađe načina da smanji porez.
Jednog je dana došao na sjajnu zamisao. Kralj je odlučio odreći se poreza. A kao jedini doprinos državnoj blagajni kralj bi tražio od svih podanika da jednom godišnje, u vrijeme kad pretaču vino u bačve, dođu u vrt palate s jednolitarskim vrčem najboljeg vina iz svoje berbe i izliju ga u veliku bačvu vina koja će biti izrađena u te svrhe i za to vrijeme.
Od prodaje tih petnaest hiljada litara vina dobio bi novac potreban za budžet kraljevstva, zdravstvene troškove i obrazovanje svog naroda.
Vijest se proširila kraljevstvom proglasima i oglasima na glavnim gradskim ulicama. Narodno veselje bilo je neopisivo. U svim se kućama hvalio kralj i pjevale su se pjesme njemu u čast.
Onda je došao dan prinosa. Tokom čitave nedjelje, u svim četvrtima i na tržnicama, na trgovima i u crkvama stanovnici su se podsjećali i preporučavali jedan
drugom da ne zaborave dogovor. Suživot građana bio je pravedna plata za vladarev gest.
Od ranih sati počele su iz čitavog kraljevstva dolaziti cijele porodice uzgajivača vina sa svojim vrčem u rukama glave porodice. Jedan po jedan uspinjali su se stepenicama koje su vodile do vrha goleme kraljevske bačve, praznili svoj vrč i spuštali se drugim stepenicama na čijem je dnu kraljevski rizničar stavljao grb s kraljevim pečatom na rever svakog seljaka.
Sredinom popodneva, kad je posljednji seljak ispraznio svoj vrč, pročulo se da niko nije izostao. Golema bačva od petnaest hiljada litara bila je puna. Od prvog do posljednjeg podanika svi su na vrijeme prošli vrtom i ispraznili svoje vrčeve u bačvu.
Kralj je bio ponosan i zadovoljan. Kad je Sunce zašlo, a narod se okupio na trgu pred palatom, vladar je izašao na svoj balkon, a njegovi su mu ljudi klicali. Svi su bili srećni. Kralj je zatražio da mu u velikoj kristalnoj čaši, naslijeđu njegovih predaka, donesu uzorak skupljenog vina. Dok je čaša stizala, vladar im se obratio.
“Divni narode Grožđezemske: kao što sam i mislio, svi stanovnici kraljevstva danas su došli u palatu. Želim podijeliti s vama kraljevsko veselje kad sam se uvjerio da je odanost naroda svom kralju jednaka odanosti kralja svome narodu. I ne mogu se sjetiti druge počasti nego da vam nazdravim prvom čašom ovog vina koje će sigurno biti božanski nektar, spoj najboljeg grožđa na Zemlji, koje su obradile najbolje ruke na svijetu i koje je zalijevalo najveće dobro kraljevstva, drugim riječima, ljubav naroda.”
Svi su plakali i klicali kralju.
Jedan je sluga prišao s čašom kralju i on ju je digao da nazdravi narodu, koji je euforično pljeskao. Ali iznenađenje je zaustavilo njegovu ruku u vazduhu: kad je podigao čašu, kralj je primijetio da je tekućina u čaši prozirna I bezbojna. Polako ju je približio nosu, uvježbanom da omiriše aromu najboljih vina, i primijetio je da nema nikakav miris. Dobar kušač kakav je bio, prinio je čašu ustima gotovo automatski i popio gutljaj.
Vino nije imalo ni okus vina ni bilo kakav drugi okus!
Kralj je poslao po drugu čašu vina iz bačve, pa još jednu, i na kraju je htio uzeti uzorak s vrha. Ali nije imalo smisla: sve je bilo isto. Bez mirisa, boje i okusa.
Hitno su sazvani alhemičari kako bi analizirali sastav vina. Zaključak je bio jednoglasan: bačva je puna vode. Čiste vode. Stopostotne vode. Vladar je smjesta poslao po sve mudrace i vračeve
kraljevstva da hitno potraže objašnjenje te misterije. Koja se čarolija, hemijska reakcija ili vradžbina dogodila da se ta mješavina vina pretvorila u vodu?
Najstariji među vladinim ministrima prišao mu je i rekao na uho:
“Čudo? Čarolija? Alhemija? Ništa od toga, gospodine, ništa od toga. Vaši su podanici ljudska bića, Veličanstvo. To je sve.”
“Ne razumijem”, rekao je kralj.
“Uzmimo na primjer Huana”, rekao je ministar.
“Huan ima veliki vinograd koji se proteže od brda do rijeke. Grožđe koje bere s najboljih je trsova u kraljevstvu, a njegovo se vino proda medu prvima i po najvišoj cijeni.
Jutros kad je pripremao svoju porodicu za silazak u selo, kroz glavu mu je prošla zamisao: A da stavi vodu umjesto vina? Ko bi mogao uočiti razliku? Samo jedan vrč vode na petnaest hiljada litara vina: niko neće uočiti razliku! Niko!
Niko i ne bi uočio razliku, osim jedne sitnice, Veličanstvo. Osim jedne sitnice.
Svi su pomislili isto!
(srce uočila Zvonka)
... koliko se puta ja, i drugi poput mene, ne usudimo činiti nešto jer mislimo da nema smisla pokušati, da se tu ništa ne može učiniti. Jer tko će uočiti razliku ako se ponašam tako, kao u priči?
Da se ja ponašam ovako...
I možda, da se samo još jedna osoba usudi razmišljati, poput mene , odvažila bi se pridružiti mi se, ili bi možda, još poniznije, netko uočio razliku u tom ponašanju i shvatio kako čovjek može biti drukčiji. Da se ja ponašam drukčije, drukčije nego svakoga dana, drukčije od drugih, možda bi se s vremenom sve promijenilo.
Jorge Bucay (dijelovi iz knjige "Ispričat ću ti priču")
|
