I dok šečam tako gradom, uvijek u potrazi za još jednim srcem, spazim na balkonu jedne zgrade, u tegli cvijeća, neku mladicu kako mi maše. Valjda je imala potrebu za komuniciranjem, ali šta je mogla napraviti, pa bila je samo biljka. Ali daj ti reci njoj da je samo biljka. Mahala je svojim listićima i privukla mi pažnju. Već u sljedećem trenutku, popela se na vrh teglice u kojoj je bila rasla i dok se još nisam snašao, letjela je prema kamenim kockama na ulici. Nisam mogao vjerovati svojim očima, da se to dogodilo. Prišao sam joj, a ona je samo ležala na kamenoj kocki i pravila se mrtva. Pofotkao sam tu fenomenalnu biljčicu i zamotao je u salvetu iz džepa. Znao sam da se samo pretvara i da me je htjela impresionirati, što joj je i uspjelo. Odnio sam je doma i zasado je u teglicu, malo dalje od ruba, da joj kakve gluposti opet ne padnu na pamet, a ona je već drugi dan mahala svojim listićima kao da se ništa nije dogodilo. Znam da će iz nje nastati cvijt, velik i lijep ili možda bude samo drač. Kako god bilo predstava koju mi je priredila dovela ju je ravno u moju kolekciju. Samo se nadam da neće opet pokušat izvodit kakve vratolomije.
|