slovenka

Uvalili mi štafetu.Prva, a ko će kome ako ne svoj svome, kraljica Wanda. I odmah sam je odrebatila, pa rekla da neću i neću da je za mene, jedina prava štafeta, ona Titova, koju nikad nosila nisam…Sve ostalo su lažnjaci.

Ali gledajuči (čitajući?) ovih dana blogove moje cool liste, nasmijala sam se par puta dobro na te šfafete. A i Suncokreta mi u međuvremenu predala onu iz svoje mjesne zajednice . Pa evo, predomislila sam se,mada ja na blogu zaista pišem istinu i samo istinu, a takva sam i životu.Svima saspem u lice što imam, pa kom obojci, kom opanci. Kaže mi moja prija Magnet:
-Znaš šta, tebi na onom tvom blogu samo slika fali.Tako da te vide i oni koje te prepoznali nisu!

Naravno, postoje stvari koje vam prešućujem. Ali to nije laž, zar ne?

Između brda stvari koje vam nisam rekla, izabrat ću 5 prvih koje mi padnu na pamet:

1. Negdje sam nedavno pročitala da postoje dvije vrste žena. One koje jedu čokoladu i kučke.
Dakle, kučka nisam, o neeeee! Čokoladu volim najviše na svijetu (tu izuzimam ljude, naravno),ma draža mi je i od seksa, ma šta vi mislili o tome…
Uvijek kažem sebi kako moram prestati, ali svaki dan nakon ručka moram pojesti ma barem jedno rebro..... E... da ja mogu stati na rebru! Koliko god da je imam u frižideru, ja je do kraja dana počistim..... I nije mi je drago dijeliti ni sa kim! Djeci koju kockicu i bog vas veselio, pa nije im zdravo za zubiće....!

Ove nagradne igre Milke i Dorine su mi taman došle kao odlično opravdanje. Kako se ne mogu odlučiti koja mi je bolja, tarem obje, odnosno igram i jednu i drugu nagradnu igru, svaki dan šaljem i pakiram omote…... Ma dobit ću glavnu nagradu, kako ne!
Ja sam je zapravo već dobila onog trenutak kad se taj neponovljivi okus širio mojim nepcem.Mmmmmmmmmmm...a ne samo m-m-m kao kod Wande

2. Zdravko Čolić…gledala sam ga prije neku večer na "Shpitzi", pa sam se sjetila.On je bio glavni idol moje mladosti, u onim nježnim godinama….Soba mi je bila puna postera,pisala sam mu pisma…molila starce da me puste u Sarajevo….
Ha,ha pitao me Zakoniti gledajući "Shpitzu" upravo to: nisi mu valjda pisala?? Da pisala…..ma žao mi je šta nisam ta pisma kopirala, da se sada smijem..Bilo je to u dobi kad sam imala, tamo nedje između 12 i 15 godina, možda. Ne mogu se više sjetiti je li Vlado Kalember s "Anom" došao prije ili poslije njega??Čini mi se prije.

Uglavnom, Čola moje mladosti…na svakom sam koncertu bila…o tome nema govora...
I tamo negdje početkom 90-ih dok sam redovno visila u Paganini clubu (ko je tada slutiti mogao da će jednog dana postati folk klub??), sudarim se ja. ..paf…sa Zdravkom Čolićem…licem u lice…obraz uz obraz…Ne, nije nastupao…bio je tu sasvim privatno.. Kažem mu: ne mogu virovati da si tu, idol moje mladosti…A on je isto bio oduševljen (ha, tada sam imala dvadeset i koju godinicu i super sam izgledala, gotovo kao sad!)…i pićem me počastio…i popričali smo ugodno

Vjerovali ili ne, ali i dan-danas se naježim kad čujem: Ako te odvedu cigani čergari ili te ukradu strašni haremski čuvari….

3. Sad nešto što se kosi s mojom teorijom o iskrenosti. Naime, Zakonitom uvijek lažem kad su u pitanju cijene odjeće koju sam kupila...ma to gotovo i ne smatram laži. A zašto? E to stvarno ni ja ne znam. Valjda zato što je njemu odjeća nema nikakvo značenje i ne bi za nju dao pet para i uvijek mu je sve preskupo...Alii mu je zato tehnika rak-rana.Upravo suprotno nego meni. I tako, makar ja platila neku majicu 120 Kn, reći ću 100, to mi je jednostavno navika.

Najluđe je bilo kad sam u roku od sedam dana kupila dvoje rebe. Donesem ja doma druge, a on će:
-Pa šta će ti rebe, neki dan si ih kupila!!???.Koliko si ih platila? Sigurno 500 Kn??
-Ma kakvi, ni slučajno.
Naravno da je "ni slučajno", kad sam ih platilia duplo više od 500 Kn.
Jesam mu li lagala? Ne.
Bitno je da je on bio zadovoljan odgovorom.Jer, mislio je valjda da koštaju 200??


4.Kvizovi. Volim gledati kvizove, Kviskoteka mi je nekada bila pojam, ova sadašnja mi nije ni sjena. U vrijeme kada je prvi put emitirana, nije bilo kvizova svih vrsta kao danas i ta "Kviskoteka" nikada više neće imati stari sjaj.Robert Pauletić je mojoj generaciji bio nekakav životni uzor, kad je kao mlađahan isključivo svojim znanjem pokupio sve nagrade tamo negdje početkom 80-ih.

Uglavnom, gledam "Milijunaša" koji mi varira , ovisno o natjecateljima,od ocjene dovoljan do odličan! Tarik mi je neloš u ulozi voditelja, a i on se mijenja ovisno o tome koliko mu je natjecatelj-ica simpatičan ili ne.

U zadnje vrijeme sve češće gledam i "Najslabiju kariku" i na dane zna zaista biti dobra.
Ali ono što sam vam htjela reći je to da, iako zaista imam široko opće znanje, nikad se ne bi ni u ludom ludilu prijavila na kviz takvog tipa.Potencijalna mogućnost da se izblamiram je u mojoj glavi puno jača od one da zaradim poprilično love!!
Gledam tako često ljude koji su i obrazovani i načitani i snalažljivi i na kraju padnu na nekom banalnom pitanju.
Dakle, što se mene tiče, Slovenku za razliku od recimo, od umornog oka, nikada nećete vidjeti u ulozi natjecatelja!


5.Strah! Imam faza u životu kad imam neke užasne strahove. U vrijeme kad sam imala dvadesetak godina svaku, ali svaku noć sam razmišljala o smrti. Ne, nisam depresivna osoba (čak dapače!), ali te misli jednostavno nisam mogla maknuti od sebe. Nakon toga je došao srah od side (ne kose!), već AIDSA. Ma znam da je nenormalno pored toliko bolesti (od tumora svih vrsta za koje postoji realna mogućnost da ih dobijem, pa čak sam i bila na najboljem putu za to!),da se baš side bojim!

Nekad sam ja tako brojala i prebrojavala sve svoje bivše (a nije ih ni malo!) i pokušavala se sjetiti ko bi mogao biti rizičan…...A nisam uvijek bila tako pametna kao sad i baš o svemu razmišljala, ali ko je u tim trenucima???
I nema šanse da bih otišla na test, mada ne pripadam ni jednoj rizičnoj skupini..I krv nikad ne bih dala iz istog razloga! Ali kad mi udari donja u gornju…adio pameti…svi me strahovi prođu….A nakon jebanja nema kajanja!.

No prošlo me je i to….Sad se užasno bojim za svoju djecu, da se opasno ne razbole,da ih ne pregazi auto, da ih ne napadnu pedofili ili narkomani…ali mislim da je to strah koji imaju svi roditelji. I zato se svaki dan tresem dok mi 10-godišnje dijete samo ide busom u školu i ne želi da ga ja vozim….Valjda će i to proći.

Ko zna šta je slijedeće?



Ha, evo otrčala sam svojih 500 metara štafete, pa je predajem kako slijedi:

Mladom tati L
Leni1
kenguru
Obično-neobičnoj
katridi

A vi ako nećete trčati, odmorite, vrag odnija prišu

Na dan kad su tisuće, stotine tisuća čak Hrvata i Hrvatica krenule u osvajanja snježnih vrleti bez snijega, ja sam krenula u osvajanje Merkatora. Ne ovo nije sponzorskii blog, jednostavno volim Merkator. Ima lipu natkrivenu garažu, super dućane i dobre kafiće…
Ko može platiti te gušte, kad mi omiljeni proizvođači nude najdraže krpice (ili štrace, što bi rekao Zakoniti) u pola cijene.
Ma koje pancerice, ma koje skije, ma koja odijela….iš, iš, iš od mene…a vjerujem da isto to misli barem 80% onih iz uvodnog dijela, ali to ne bi priznali ni za živu glavu!Naravno, treba se pokazati zajedno s novim autom, novom opremom, ali redovito starom ženom, jer tamo se ljubavnice ne vode…Uglavnom obiteljska idila, na kojoj se svi pokolju treći dan.
Tako barem kažu oni koji znaju…
Evo i moja prija mi šalje poruku s francuskih gudura:"Srčem kavu na 3200m, snijeg pada, neću se močiti,nisam luda. Upecat ću ovog tipa sa skuterom, pa ću se s njim vozikat okolo.
Inače, najljepše je popodne kad se svi vrate sa skijanja pa partijamo po apartmanima;.-))".

Ha, ha draga moja, mogle smo mi i ovde partijat, to bar znamo.

Ali neka, neka se ljudi vesele, ko voli-nek izvoli…

Dakle, u petak je u Meraktora počela rasprodaja, a ja sam unaprijed već sinjala neke komade tako da sam točno znala što tražim. I tako ravno s posla, točno u četiri, riješila se svih i sama u modne pohode…I našla baš te svoje komade i još neke koje nisam tražila, ali gle, baš su zgodni, a i jeftini djeluju (kad s 500 Kn padnu na 270!) isprobala ih 100 puta, karticu ispeglala nemilo. A išla sam ko fol Kaubojima hlače kupovati jer oni svake iskidaju na koljenima treći dan! Kažu mi prodavačice u Benettona da su sve muške dječje tute prodale davno prije rasprodaje! Da koliko-toliko operem savjest, mlađem sam na kraju našla jeden rebe koje su mu taman.Što znači da će mu već na jesen biti male…Ali, to nije ni bitno, kad će do tada već imati zakrpe na koljenima!

Zovem Zakonitog: kažem mu da u Playlifeu ima štosnih majica. A on će:
-Jesu li to one šta pare pidžame??
-Ma ne kupuj mi to.

E super, baš si me riješio jedne brige. Ja se svaki put izludim dok mu nađem nešto po (mom) guštu, donesem doma, a njemu nikad ne odgovara: ili mu je veliko, ili malo, ili je glupa boja...ali uvijek i u svakom slučaju "pari pidžama"…Unatoč tome, poslije ne izlazi iz toga!

I tako kad sam u šest krenula doma, taman je većina ljudi dolazila, u garaži se nije moglo ni naprijed ni nazad, ispred svake kabine je bio duuugi red…
Došla sam doma, sva sretna…
Manje sretan je bio Zakoniti. Jer da koji je to način da njemu ništa nisam kupila?? I baš mi je dobar taj džemper (aleluja!), i on bi sličan…Aj ti sad to razumi…

Sutradan, subota, praznik i blagdan Sv. Tri kralja…Probudila sse u 10 što stvarno nisam godinama, ranoranilac sam, ko kokoš se subotom i nedjeljom budim u 7…Vani sunce, pari proljeće..Idemo ekipa, marendat, pa na sunce u šetnju.
-Znaš šta-ajmo u Merkatora-Zakoniti će.
-???
-Da nemnaš fibru?- kažem ja čovjeku koji Merkator smisliti ne može, ali su mu zato Pevec (ajme, ajme ) i Emezzeta omiljene destinacije…

I šta ću, teška srca (moš mislit!) žrtvujem šetnju i idemo svi zajedno.Kad tamo:čovik na čovika, obišli sve dućane, jedva izabrao JEDNU majicu, i to ne onu kakvu je želio…blablablaab.. komplicirana li čovika.!

Ma nego, kad već plaćam (ja ga kao častim!) uzet ću i sebi ovu majicu, i daj molim te, ajme vidi ove suknje..ajme šta je smišna, moram je probati!
-Mi idemo u samoposlugu, a ti nemoj dugo.
-Bog s Vama-veselo ću-što sam ih se konačno riješila.

I tako jedva nekako dođem na red u kabini, samo što se nisam počela skidati nasred dućana, probam tu suknjicu i kupim je, jer nije ni skupa, samo 200 Kn..Ma vraga, kad malo bolje pogledam i kad se sjetim rasprodaja vani, gdje recimo u HM-u možete kupiti majice za 1 euro,a Hilfigerove rebe za 30...ovo je sve skupo i preskupo…Ali ovce, sa mnom na čelu,to puše…I misle da su jeftino prošle…Ma sve ja to znam, ali gušti su gušti!

Moram Vam reći da sam ja osoba koja zaista nosi ono što kupi i svaki komad robe, koštao on 100 ili 1000 Kn iznosim dok se ne raspadne. Rijetko mi se dogodi da nešto fulam..Možda tu i tamo neki komad na rasprodaji, kao lani kad sam na istom tom mjestu kupila jednu suknjicu koju jedva da sam dva puta obukla. Jednostavno nije moj đir, ma poklonila bih je nekoj priji, ali sve šire od mene!

I tako platim suknjicu, i trči u auto, gdje su me oni već neko vrijeme čekali. I nakon toga u šetnju uz more; na Bačama i Ovčicama miljardu ljudi…kavica na suncu… Kauboji sladoled ma divota..Ko ono reče da je lipo na snigu?? I meni, ali jedan dan.

I fino dođemo doma, sve to isprobam, kaže Zakoniti, dosta mu je modne revije..Ali nešto me muči: ma ova suknja je li mogla biti broj veća? Možda small a ne extra small…100 puta…i uvijek ista dilema.Ma možda je stvarno nisam više za XS, možda je vrijeme da prijeđem na S?? Ali kakav je ovo materijal? Sigurno će se razvući, tješim se. Ma šta ti je, to će ti se skupit-komentira Zakoniti, uvijek kontra, inače veliki "poznavatelj" materijala i dezena.

Pitam Milo dijete, računajući na dječju iskrenost:
-Kako mi stoji ova suknja?
-Dobro-on će ne skidajući pogled s kompjutera.
Ništa znači ni od sina dizajnera.

Luđakinja kakva jesam, sjetim se jednog notesa, gdje sam u trudnoći svaki mjesec bilježila koliko kila imam, koji je obujam prsiju, pa širina bokova…I utvrdim tako, da u vrijeme kad sam zatrudnila s mlađim, negdje prije šest i po godina, obujam struka bio 5 cm manji nego sad. Dovoljan razlog za depresiju koja je trajala...pa barem po ure, a odluka o dijeti sve do-večere.


Suknjicu sam kupila XS, ali onaj S mi je stalo bio u glavi.Pa vrtim po ormaru, imam masu stvari iz tog dućana, i gle svi su XS. Ali sam se udebljala, čitava dva kila (e skinut ću ih milom ili silom!). Na kraju dana, tako izluđena obučem cijelu kombinaciju na kojoj vise ektikete i odem do susjede. Ma šta će ti veći broj, ona će, vidiš da ti je to taman, ma koja debljina jesi ti luda??

I bila sam mirna. Sve do nedjelje ujutro, kad mi je opet proradio crv. I dignem se,ma niti Jacobs 3 u 1 popila nsam (šta mi je omiljeni ritual) i kažem Zakonitom:
-Znaš šta, idem do Merkatora.
-Zar opet??
-Ma proganja me ova suknja, možda mi stvarno treba veći broj.
-Ti si ovisna o šopinggu, trebaš se liječiti-filozofski će mi Stariji sin. Pa jesi jučer bila i prekjučer?
-Istina, bila sam jučer, ali ne svojom voljom (a to mi je straašno teško palo!) i da nisam išla jučer i kupila ovu suknju, ne bi je danas morala mijenjati.I je li ti gledaš Oprah šta li??
I ti si ovisan o Play Stationu, pa se ne lječiš!

I dođem fino u Merkatora u devet, nigdje nikoga osim prodavačica, s kojima sam već na "ti.":Uzmem broj S, uz onaj moj XS, pa sto puta iz kabine u kabinu…Je li ova bolja ili ona? Satrala sam sve prodavačice, rekla sam da neću dolaziti slijedećih šest mjeseci.I naravno, sve kupce-namjernike sam pitala za njihovo laičko mišljenje. A odgovori su bili:
a) ako je mlađa osoba:
-Smišna je, ja volim kad je zategnuto i kraće.
b) ako je starija:
-Meni je draže kad je duža i ne steže.

I di sam sad? Na početku.
Nakon sat vremena premišljanja, ipak zadržim XS i kažem sebi:ovo je defintivno. I da… kad sam već tu: a kako nisam vidila ovu majicu?? A baš mi ide na ovu skunju..Ajme šta je dobra..I opet koji broj uzeti:

XS-naravno, to je moj broj.

Ali kako stvari stoje: neće zadugo…