Trebalo je da me konstantno pucanje u komšiluku nagna na razmišljanje o uzrocima tenzije, ali nije. Tek nakon 3 dana pitao sam obezbedjenje šta se dodjavola dešava. Rekoše da je umro ugledni biznismen iz komšiluka i da već treći dan traje intenzivno tugovanje s pucanjem. Da vam pojasnim, to nije jedan-dva metka u momentu koncentrovane žalosti, to su rafali iz kalaša koji paraju uši. Znao sam za ovaj običaj i ranije, ali nisam znao da može da potraje danima. Ono što me je u ovoj priči zabavljalo je zamišljanje face onog koji puca iz kalaša od tuge. Da li je to ona ista faca kada te pijanog u kafani ‘pogodi’ stvar, samo što umesto slanja čaše u suprotan ugao zapucaš iz kalaša ? Jooooj Milutineeee … bam-bam-bam-bam.. što ode mlaaaaaad… zvekete..zvekete.. Ne plač’ majko.. da-ga-da-ga-da-ga… Nije mi jasno kako se kod nas nije primio ovaj lepi običaj, izgleda mi savršeno balkanski. Mada, imamo i mi počasne rafale na sahranama. Kad smo bili klinci, doživljaj godine je bio počasni plotun 14. oktobra na Spomen-parku u Kraljevu. 1941. su na tom mestu Nemci streljali 6000 ljudi i svake godine se Kraljevčani skupe na svečanoj komemoraciji. Program je svake godine manje-više isti. Poznati glumac odrecituje tragičnu poemu, baletska grupa Trag izvede prigodnu koreografiju, preživeli logoraši se pogledom prebroje i prozbore po koju o onima kojih nema na prozivci i to je to. Ništa zanimljivo za 12-godišnje dečake, osim naravno 3 počasna plotuna koje tradicionalno ispaljuju gušteri JNA. Mi zauzmemo strateška mesta iza njih, sačekamo prvi plotun, i bacamo se na vrele čaure onog momenta kad izlete iz pušaka. Uhhh kakvo je to uzbudjenje. Desetine klinaca se rve po travi pokušavajući da dodje do trofeja – čaure ispaljenog metka. Jeste vrela, ali sve što je vredno mora malo da zaboli – lekcija koju mali Kraljevčani nauče u detinjstvu! Ne znam da li i mali Iračani skaču za čaure, ali znam da ne moraju da čekaju godinu dana. Zaista, sve je više nasilja i polako me napušta optimizam. Danas je trebalo da odemo na 3-dnevni put u Nasariju, mali grad koji se nalazi 3 sata vožnje od Basre. Planirao sam da se sastanem sa političkim strankama tamo, ali nam je u poslednji momenat javljeno da ne krećemo na put. Stranke su opet zaratile. Nasarija je inače podeljena rekom Eufrat. Jedan deo grada ‘kontroliše’ italijanska vojska, čuvena po tome što ne izlazi na ulice ni pod kakvim uslovima. Uveče čak napuste i svoju kasarnu i idu da spavaju u Američku. Italiju očekuju izbori i Belruskoni je naredio da ni jedan Italijan ne sme da pogine u Iraku do izbora. Drugi deo reke uglavnom kontroliše Mahdi armija (Moqtada al-Sadr). U taj deo grada stranci ne idu, jer tamo ne zalazi ni vojska, ni milicija, ni Italijani. Njihovi veliki rivali zovu se Badr brigade, i to je oružani deo velike SCIRI stranke koja ima višegodišnje iskustvo oružanog otpora Sadamu. Nakon kraha Sadamovog režima, veliki broj Badr boraca se pridružio policiji, ali postoji još uvek paramilitarni deo koji se uglavnom bavi švercom. Preko obližnje granice sa Iranom ide sirova nafta, a otud dolazi oružje. U ovom trenutku niko ovo ne može da spreči, jer se i Badr i Sadr aktivisti nalaze i sa jedne i sa druge strane zakona. To je ona čuvena strategija preživljavanja kada jednog sina šalješ u četnike a drugog u partizane. Ko god da pobedi, vratiće ti se bar jedan sin. U domen vratolomnih strategija preživljavanja uvrstio bih i novinu sa ulica Bagdada. Odnedavno, bagdadske osiguravajuće kuće prodaju polisu osiguranja života od terorizma. Irak je prva zemlja u istoriji osiguranja koja ima specifičnu polisu za ovu vrstu smrti. Jednačina je jako prosta. Uplatiš $90, i ako pogineš u terorističkom napadu tvojoj porodici isplate $3500. Cenovnik se razlikuje za tzv. rizične profesije, kao što su policajac ili prevodilac za inostranu organizaciju. Rizični plaćaju $120, dok premija i za njih ostaje $3500. Toliko valjda vredi život u Iraku. |