SvE jE tO sAmO...SLIKA BEZ OSMJEHA......

29.09.2007., subota

SLATKA MALA IGRA...HODALA JE POLA METRA IZNAD ZEMLJE...

SLATKA MALA IGRA...

I sve je zuto i sve vrti se
u tvojoj glavi podraz pocinje
jos jedna utrka bez sata
jos jedan put bez povratka
i sve je bilo i sve je plasticno
za tebe decko tako nebitno
jos jedna pobjeda bes slavlja
jos jedan put bez povratka
ne nema povratka
ne nema povratka
ne nema povratka
to je slatka mala igra u kojoj se ubija
dosada
ubija
dosada
sve je lazno sve je opasno
i tvoje tjelo treba gorivo
jos jedan dan je obavljen
dok sutra isti pocinje
ne nema povratka
ne nema povratka
ne nema povratka
to je slatka mala igra u kojoj ubija
dosada
ubija
dosada
dodji uzmi probaj vidi
ali bjezi ako ti se svidi
stojis visoko ne mogu ti prici
nisi svjestan morat ces sici
nema povratka
nema povratka
nema povratkaaaa....



Pjesme od Kojota inače...



HODALA JE POLA METRA IZNAD ZEMLJE...



Hodala je pola metra iznad zemlje
U svojoj beskrajno dugoj haljini
Slavili smo dostojanstvenost
Svih dugih koraka njenih

Hodala je pola metra iznad zemlje
Uspravno kao božanstvo
Korak jedan, korak drugi
Sigurno kao drevno proročanstvo

Sad hoću biti samo, samo tvoj
Pet, šest, sedam puta zaredom
Znam dobro da baš nemam izgleda
Al' imam nešto što te zanima

Dragocjeno, raskošno i blistavo
Dragocjeno, raskošno i blistavo

Hodala je pola metra iznad zemlje
Raspršena u bojama
Gledali smo je kao pomrćinu sunca
Svakih stotinu godina

Molili smo se da ne progovara
Pisalo je na licu
Jedino što ona nikad nije znala
Složiti suvišlu rećenicu

Sad hoću biti samo, samo tvoj
Pet, šest, sedam puta zaredom
Znam dobro da baš nemam izgleda
Al' imam nešto što te zanima

Dragocjeno, raskošno i blistavo
Dragocjeno, raskošno i blistavo



Željela sam nešto da pišem pa san skužila da danas
moj um ni staložen za pisanje..čudo nedorečeno..ne znam...
Fale mi, prokleto mi fale neki ljudi...a boli me praznina koju sam
sama sebi nametnula...ja sam dijete bez emocija...nedorasla da shvaćam,
da volim, da razumjem tuđe emocije...zarobljena sam u dječjim snovima
i ne želim da izađem...nikada...suviše boli sve oko mene...
ali zidovi moje šarene egzistencije očvrsnuli su...govorim čudno...tako osjećam...
Čudo nedorećeno...eh eh..tako mi zvuči...dobro..čudo nedorećeno..jer jednostavno
je nedorećeno...čudo je čudo...k time i nedorećeno...paše mi ta riječ..Zašto? Tako...




ALISA I PETER PAN U ZEMLJI JAVE I SNA...


Alisa je shvatila da ne može vječno sanjati..
Shvača da je jedino riješenje pobjeći u drugi svijet, u zemlji u kojoj
nemoguće postaje moguće...Peter je bio usamljen...Wendy ga je napustila,
a izgubljeni dječaci također...bio je sam...jedne zvijezdane noći čuo je
Alisin glas, njezine suze i tugu zbog nepravde i neljudskosti koja vlada u
realnom svijetu...nije mogla više da sanja, bila je umorna i bijesna na ljude
koji niti ne mare za druge...za tuđe ideale i snove...Peter ju je pozvao u
Nigdjezemsku...da utješi njegovu samoću, a da ona ponovo osjeti
sigurnost, ljubav i sreću, sreću koju je u njezinom svijetu pregazio
materijalizam i tuđa emocijonalna praznina, gladna novca i boli....
Dvojila je...nije znala da li je to ispravno, da napusti svijet u kojem je živjela,
napusti one koji su u neispravnosti bili ispravni...koliko god mrzila
svo ono sivilo koje je progutalo dugine boje, željela je ostati u njemu, bar zbog
onih koji su bili uz nju...nije shvaćala da bi oni željeli da ona bude sretna...
Peter ju je uvjeravao da je to za njezinu ranjenu dušu ispravno, da će
drugi shvatiti...po drugi put Peter je osjećao da ga steže nešto oko srca..
Pojavile su se emocije..sićušne..ali bile su tu...
Alisa je pokleknula...vjerovala je da može učiniti nešto posebno...
povezati svoj svijet snova s Peterovim svijetom...stvoriti kutak
u kojem nema granica...gdje vladaju sreća...ljubav...gdje se
njihovi snovi pretaču ui stvarnost...gdje je sve besmisleno smisleno...
I bili su sretni...u svom malom svijetu utopije...


Za tu priču nadahnula me jedna vila..hehehe kako je lijepo biti dijete...
a vile postoje...nemojte reči da ne jer kad se zaniječe njihovo postojanje
jedna vila umire...to je istina...ozbiljno...u mome svijetu mašte da...
Možda će se neki začuditi, ali ja sam takva...bez prefarbavanja...
To sam ja, ko me trpi takvu SVAKA MU ČAST...
Željela sam pisati nešto smisleno, ali smislenost me napustila...
Moja mašta voli da luta...nekad jako, jako odluta...hehehe


POZZwave

- 17:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Ja i pjesme...