nedjelja, 16.10.2011.
16.10.1991. - 16.10.2011. (Zaboravljeni Heroj)
Šesnaesti listopada dvije tisuće jedanaeste godine. Ponadao sam se da će moj nećak, koji nam je u posjetu, znati što se dogodilo na današnji dan, da će i njemu taj datum biti važan. Ipak, čim sam ga upitao što se dogodilo tada, pogledao me i nasmiješio se: "Poginuo je Slavuj".
Začuđeno sam ga pogledao, zbunjen neočekivanim odgovorom, kada mi je prišao sin i objasnio da je na današnji dan prije četiri godine poginuo pjevač Toše Proeski. Bio sam pomalo iznenađen time što sam čuo jer je nećakov otac sudjelovao u ratu kao i ja i znao je sve što se dogodilo taj dan prije dvadeset godina.
Sjeo sam na dvosjed pored dječaka i nježno ga potapšao po leđima: "Ivo, a znaš li ti tko je Blago Zadro?"
Mali je klimnuo glavom: "Da, onaj neki čiko što je pucao na mog tetka. Mama je rekla tako."
Bilo mi je žao što sam ga to uopće pitao jer sam bio smetnuo s uma da je dječakova majka "njihova" i da mu je vjerojatno napunila uši nekakvim pričama. Stoga sam se samo nasmiješio i iz džepa izvukao sliku koju sam čuvao kao oko u glavi. Na njoj je bila cijela postava dečkiju s Trpinjske, među kojima je stajao Blago Zadro.
Pomilovao sam dječaka po glavi i pružio mu sliku: "Evo, Ivane, vidiš ovoga u sredini? To ti je čika Zadro. Nije pucao na tvog tetka. Bio je jako dobar i svima je pomagao. Znaš, i tvom je tati jednom pomogao. I zato nikada nemoj zaboraviti na tog čiku. Njega bi se svi trebali sjećati, bio je važan, bio je junak."
"Striče, a zašto se njega nitko nije sjetio ako je bio toliko važan?", upitao me dječak radoznalo. Pogledao sam sina, a on slegne ramenima i odgovori umjesto mene: "Ljudi su zaboravili."
Dječak je nekoliko trenutaka šutio, a zatim klimne glavom i tiho reče: "Ja ga neću zaboraviti, ali ne smijete reći mojoj mami, jako će se ljutiti na mene."
Ustao sam i požurio van, da ne primijete jednu krupnu suzu kako se spustila niz moj obraz.
Do čega smo došli... ljudi zaboravljaju, a ime Heroja je zabranjeno...
