.......NE DIRAJTE MI VEČERAS USPOMENU U MENI.......
......
JOŠ ĆU MALO O DAVORU . . . .
Davor je u mnogočemu neobično mjesto. To je selo sa stoljetnim urbanim oblikom gradnje, pa se, sa svojim u tridesetak ulica zbijenim kućama, doima kao najpreciznije isplanirani grad. Davorci su i kroz vrijeme progona duhovnih vrednota živjeli i disali punim vjerskim životom. Dubok trag u duhovnom i svjetovnom sjećanju svojih mještana ostavio je i Đuro Ivančić (1906.-1989.) koji je 63 godine svirao orgulje u davorskoj crkvi za što je 1986. dobio posebnu zahvalnicu od Svetog Oca Ivana Pavla II.
Davorci su očuvali brojne stare vjerske i narodne običaje bez ikakva ustupka. Igrali su Božićno kolo i u komunističko vrijeme kao što ga igraju i danas. Dok su na ratnim stratištima pucali metci i udarale granate, davorske su majke stajale na raskrižjima davoračkih ulica i ondje, ispred križeva, molile da Gospodin očuva njihove najmilije.
Plodovi tih molitava osjete se i vidljivi su i danas jer je Davor ostao jedna mala oaza u pustinji poroka ovoga stoljeća. I danas su brojni Davorci aktivni u živim krugovima župe. Nadaleko poznati su naši župni zborovi. Ali to ni ne čudi jer poznata je ona izreka da Davorci proplivaju prije nego prohodaju i propjevaju prije nego progovore. Danas u Davoru ima oko 2500 stanovnika, vjernika rimokatolika.
Kada je skupina nogometnih zaljubljenika prišla registraciji kluba i tako prekinula raniju praksu povremenog igranja i susreta s ekipama iz okolnih sela.
Za one neobaviještene i mlađe samo podatak da je klub djelovao od 50-ih godina prošlog stoljeća i kada je tadašnja Seljačka radna zadruga Orubica svojoj mladeži kupila prvu opremu i loptu. Već tada izabrana je zelena boja kao boja kluba. A igralište je bila seoska utrina, pašnjak na Brišću.
Igralište se selilo s jedne strane ceste za Davor na drugu, a drvene vratnice gola nestajale su često preko noći, kao što je i aktivnost kluba povremeno rasla i padala. Valja priznati da je nogometna igra kod starijih mještana bila neprihvaćena iz razloga što se smatralo da ona uzima vrijeme i znači zanemarivanje radnih obveza koje je svaki mladi imao u obitelji.
Sadašnji prvi sastav kluba je uspješan spoj mladih iz Orubice i Davora, a krasi ih zajedništvo i međusobno uvažavanje. Zajedno se raduju uspjesima, zajedno tuguju, igraju jedan za drugoga i potvrđuju istinu:
I danas nogomet stanuje na Brišću!
SELO ORUBICA
Milo mi je selo Orubica,
rijeka Sava što joj lice kvasi,
mila mi je beskrajna ravnica,
rodno polje koje selo krasi.
Kažu da je naše selo malo
i da ima većih i boljih,
neka ima, meni to ne smeta,
jer ja selo iznad svega volim.
Dragi su mi ovi ljudi naši,
jednostavni, puni Božjeg mara,
pokazuju da znaju i mogu,
potomci su slavnih Graničara.
Kud bih jadan da mi sela nema,
da ostanem bez roda i doma,
ja bih bio ko palac na ruci,
tužna srca, vječiti siroma.
To je gnijezdo gdje sam se rodio,
toplo krilo što mi dade majka.
To se ne smije nikad zaboravit:
ORUBICA – to je moja bajka!
S ONU STRANU SAVE VODE
S one strane save vode,
di posavke kolo vode,
na njim nešto od odiće,
sve rubine pamuklije ,
I marame kaišlije,
i tkanice od vunice,
i obojci od kudilje,
i opanci oputranci.
PALO INJE
Palo inje na zeleno smilje,
Ledenice na zelene vince,
Blagoj nome ko ljubi šta oće,
Teškoj meni jer me dika neće,
Iću kući pa ću se presvući,
Pa ću proći kraj dikina dvora,
Kraj dikina dvora bijeloga,
Kad me sretne da mi bolje rekne,
Mila draga jel si se udala ,
Jesam,jesam dragi,
Ali za nedragim,
S nedragim sam i čedo imala,
Tvoje sam mu ime nadivala,
Tvoje ime seljanina Ive.
