Golem komad zemlje
drveće kuća livada
i jedna divlja rijeka
tu sjedimo

i ne znamo
da nemamo riječi
čemu uopće započinjati
dijalog

želio si da pišem
o svijetloj budućnosti bez tuge
da spavamo potpuno sigurni
jedno uz drugo

makar samo te noći
pred kraj događalo se
da se osjećam suvišnom kao da je
netko treći između nas

ostavljala sam tu sumnju
neka uvijek bude
zabluda u koju ću
vjerovati

utapala sam se
u tvom kretanju
noseći svoje sjeme radosti
samo da svjetlost ostane našemu snu

dolazim niotkuda
odlazim nikuda
vječnost počinje
ovdje i sada

vječnost moje boli
nikada nisam ništa govorila
sada vrištim
danima