nedjelja, 20.07.2014.
ZA LJELJU
|
|
Opis bloga
- sve i svašta,malo smijeha, malo suza,malo komentara,a i malo kundurarija.
slatkogrko@hotmail.com
Malo ko se tako smije kao žena koja voli
Linkovi
LJUDI ČIJE MISLI VOLIM ČUT
- mayday
cyrano
Lion Queen
ANNABONI
t.f.
Valcer
Sjedokosi
NF
Da ti kažem
modrina neba
Veronika je odlučila
križar
malo ja malo ti
More ljubavi
Zvonka
20 do asa
zlatna djeva
bocacciozg
Eduard Pranger
samoanestezija
katalona
fra gavun
umorno_oko
franc
suncokretić
dodora2
čiovka
gustirna
Suncokreta2
marchelina
ljelja
fulvus
mima
Euro
carla_bruni
1977 godina
7 dana
promatram.razmišljam
skice Slavonije
Rusalka
MEMOARIsrca
morska zvijezda
žubor vode
odmak
samo tvoja Luce
Atlantida
mayday
škrpun
borut
Pjesma o jednoj mladosti
varošanka
Koraljka
Katja
ista kao prije
deepsee
zanzarela
greentea
bluse sveženski
MiniMaxine
1NJOFRA
stereokemija
aquaria
mama44
kvadar
obadzo
decembar2001
gospar
salvavanje tirintina
nitko nije otok
majstorica s mora
emanuele
Santea
Mija
Tiha Sjena
Herostrat
ledena19
lipota zore
baca iva
Zmajka
Trill
[url=http://kenguur.blog.hr]Kenguur[[url]
kizzy
dva
zrno gorušicino
navalni
grintavac
Dream_Maker
povratnik iz astorije
a ća se tu more
odgojsosmijehom
opinian
D e l p h i n a
zuzayok
DALmata
goldeneye
feby
nacugivara
kral
teuta
raspoložena
Playera´s
slatkogrko
mala
raguza
ti
novogodišnje ludilo
Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati ...
Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kad me možda više neće biti
da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir moga dlana
kad me više možda neće biti
a sve će biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima
Željko Krznarić
Tko?
Tko me posjeo na kamen u pustinji
i unakazio mi leđa teškom, ružnom grbom?
Tko me ostavio s vlastitom pokošenom dušom
koja se više niti ne želi suočiti sa mnom?
Tko me prepustio prodorima crne kiše,
bez zaklona iznad pognute glave?
Tko je taj moj najljući neprijatelj?
Odgovor spoznah već slijedećeg trena.
………………Ja.
Lady Di
INKVIZICIJA
Kasna je noć….i JA,
usamljen sa svojim demonima,
i ponesen tužnim stihovima…
trenutak samo moj,
i moj mali skriveni svemir,
u kojem nastojim pobjediti nemir…
I ponovno, po ko zna koji put: TI….
moj trenutak koji ne želim djeliti
postaje tvoja šetnica sumnji,
onako, potiho, kradom,
manirom kradljivca kokošiju,
želiš doznati moj jedini dio svemira
u kojem te nema,
u kojem ne želim da postojiš…
Pričaš besmislice
dok se tvoje znatiželjno lice
naginje na moje stranice,
kao, puno piješ i moraš na WC,
a nećeš da priznaš
da te izluđuje zvuk tipkovnice…
Sjedaš na trosjed,
i naravno, program ćeš baš sad gledati,
kava je krivac što nemožeš zaspati,
a već je pola tri
i televizor u spavaćoj sobi…
I kad vidiš da sam na granici strpljenja
zašto se bar ne poigraš povjerenja:
i shvatiš: šta me više gušiš i kontroliraš
da nas još više ubijaš i razdvajaš,
da u meni sve više eksplodira
nešto šta nisam želio da eskalira…
Tek sad sam shvatio što je, ustvari, inkvizicija
i kako se osjećala prokazana vještica
u srednjovjekovnim selima
bez suda, na lomači spaljena:
Doista, ne vjerujem u vještice…
ili ipak, gledajući noćas tebe….??
Ruski galeb