|
Priča o Ivanu
Ivan je zbilja bio čovjek kojega si rado vidio. Uvijek je bio dobre volje i uvijek bi govorio nešto pozitivno. Kad bi ga netko pitao kako je, odgovarao je: ''Ne može mi biti bolje!''. Ivan je bio prirodni motivator. Ako je neki radnik imao loš dan, uvijek mu je pokazao kako treba gledati situaciju u pozitivnom svjetlu. Zanimalo me je kako mu to uspijeva i zato sam jednoga dana otišao k njemu i upitao ga: ''Ne razumijem. Ne možeš uvijek biti pozitivan. Kako ti to uspijeva?" Ivan mi je odgovorio: ''Svako jutro kad se probudim, kažem si: Ivane, imaš dvije mogućnosti. Možeš biti loše ili dobre volje. Uvijek odaberem da sam rađe dobre volje. Svaki put kad mi se dogodi nešto loše mogu izabrati hoću li biti žrtva ili mogu li nešto naučiti iz toga. Izaberem da rađe nešto naučim. Uvijek kad mi se netko požali imam mogućnost prihvatiti njegovu pritužbu ili pak izlučiti pozitivnu stranu života. Izaberem pozitivnu stranu života.'' ''Da, da, ali to nije tako jednostavno'', požalio sam se. ''Naravno da je!'' odgovorio je Ivan. ''Sve u životu su odluke. Kad zanemariš sve nebitne stvari, svaka situacija je odluka. Sam odlučuješ kako ćeš reagirati na okolinu. Sam odlučuješ kako će ljudi utjecati na tvoje raspoloženje. Sam odlučuješ hoćeš li biti loše ili dobre volje. I na kraju krajeva sam odlučuješ kako ćeš živjeti svoj život.'' Mnogo sam razmišljao o njegovim riječima. Uskoro sam napustio tvrtku i osnovao svoju. Izgubio sam kontakt s Ivanom, ali uvijek kad sam trebao odlučiti nešto, umjesto da samo prihvatim lakšu varijantu, sjetio sam se na njega. Nekoliko godina kasnije čuo sam za Ivanovu nesreću. Pao je s visine od 20 metara s komunikacijskog stupa. Nakon 18-satne operacije i nekoliko tjedana intenzivne njege Ivan je izašao iz bolnice s metalnim pločicama u kralježnici. Pola godine kasnije susreli smo se. Kad sam ga pitao kako je, odgovorio je: ''Ne može mi biti bolje! želiš li vidjeti moje ožiljke?". Nisam htio gledati ožiljke i zato sam ga pitao na što je mislio tijekom pada. ''Najprije sam pomislio na svoju još nerođenu kćerku. A kad sam ležao na tlu, sjetio sam se da imam dvije mogućnosti. Mogu izabrati smrt ili pak život. Izabrao sam život.'' ''Zar se nisi bojao? Jesi li izgubio svijest?'', upitao sam ga. Ivan je nastavio: ''Hitnaši su bili super. Ponavljali si mi da će sve biti u redu i da ništa ne brinem. Ali kad su me odvezli na Hitnu pomoć vidio sam izraze na licima doktora i sestara i zbilja sam se uplašio. U njihovim sam očima već bio mrtav. Znao sam da nešto moram učiniti.'' ''Što si napravio?'', upitao sam ga. ''Velika debela sestra mi je vikala pitanja. Pitala me je jesam li na što alergičan.'' "Jesam!!!" odgovorio sam. Liječnici i sestre su prekinuli posao i čekali moj odgovor. Udahnuo sam zrak i zavikao: "Na gravitaciju!!!". Kada se smijeh stišao, rekao sam im: ''Odlučio sam živjeti. Operirajte me kao živoga, a ne kao mrtvoga!'' Ivan je preživio zbog spretnosti njegovih liječnika, ali isto tako zbog svog posebnog odnosa prema životu. Tada sam i ja spoznao da moram svaki dan odlučivati i živjeti pun život.
|