srijeda, 09.04.2008.
Svi u ludnicu!!!!!
|
Večeras sam gledao prilog emisije 10 od 8 urednice Mirjane Hrge na Novoj TV, obzirom da mi je tema bliska, naime radi se o prisilnoj hospitalizacije gospođe Pukanić, naša sam za shodno da napišem par riječi. Koliko se dalo razaznat iz priloga radi se o osobi koja iza sebe ima povijest duševne bolesti i koliko sam upućen ona je i prije imala prisilnih hospitalizacija ali nikada do sada nije imala ovakvu "podršku" medija pa time i Hrvatskog Helsinškog odbora koji voli populizam i medije. Ono što je osobito gadljivo u cijelom ovom slučaju jest površno i banalno senzacionalističko novinarstvo koje je ponudila Mirjana Hrga u svojoj emisiji koju je zaključila sa "otkrićem" kako je dovoljno da vas netko proglasi ludim i da vas onda strpa u ludnicu. Naravno da je očigledno da je gospođa Pukanić duševno bolesna što je urednica istaknula te joj je stoga vjerovatno mjesto u duševnoj bolnici po mjestu stanovanja tj. Vinogradskoj a ne u Vrapču koje je evidentno ludnica (ili možda nije). Cijeli prilog koji je obilovao nekakvim izvadcima zakona o pravima pacijenata te koje su ovlasti policije u takvim slučajevima i sl. nije postavio niti jedno suvislo pitanje niti je ponudio ikakva suvisao odgovor i sve to bez da je adekvatno informirao o čemu se tu zapravo radi. Tragedija cijele ove situacije je u tome što se ta prisilna hospitalizacija provodila pred televizijskim kamerama i mikrofonima uz blicanje fleševa fotoaparata. Lešinarsko trančiranje ove nesretne obiteljske drame pod tobožnjom brigom za ljudska prva je odvratno, dok se pokušava u pozadini stvoriti još senzacionalnija priča o tome kako se Pukanić želi riješiti svoje žene i dokopati njezine imovine tako da je proglasi neuračunljivom. Gospodin Pukanić je javna osoba koji je svojim radom zaslužio i simpatije i antipatije ali ničim nije zaslužio da ovako mučnu situaciju itko eksploatira s ciljem da ga se diskreditira. Gospođa Pukanić ničim nije zaslužila da podaci o njezinoj očito neugodnoj bolesti postanu predmet javne rasprave i da je bilo tko snima u stanju akutne faze bolesti. O tome kakav je čovjek gospodin Pukanić mogu posvjedočiti iz vlastitog iskustva jer sam ga imao prilike susresti nakon bijega sa jedne od mojih prisilnih hospitalizacija. Pojavio sam se u redakciji Nacionala u kasno večernjim satima obučen samo u bolničku pidžamu sa nataknutim plastičnim šlapama na bose noge. Gospodin Pukanić je strpljivo saslušao što sam mu imao reći o okolnostima i mjestu sa kojega sam pobjegao iako je moja priča bila ispunjena raznoraznim sumanutostima. Usprkos nelagodi i strahu pokazao je krajnju obazrivost te mi je naposljetku dao novac za taksi. Moj dojam o njemu je stvoren tada i unatoč tome što ima svojih mana kao i svaki živi čovjek, vjerujem da posjeduje toplinu i određenu ljudsku dimenziju koje su mnogi lišeni. Gospođa Pukanić vrlo vjerovatno boluje od nekog oblika psihoze, da li se radi o schizofreniji ili nekom drugom obliku endogene psihoze manje je bitno, ono što je bitno je da medijska eksploatacija ne donosi nikakvo dobro njezinom zdravlju. Opiranje hospitalizaciji i nizanje paranoidnih konstrukcija o tome kako je netko želi strpati u ludnicu zbog ovoga ili onoga najvjerovatnije nema nikakve osnove ali sa angažmanom cijelog čopora novinarskih kretena njezina uobrazilja postaje stvarnija. Svi koji vjeruju u gluposti koje novinari pišu i govore u medijima mogu slobodno potražiti svoje mjesto u "ludnici". Sa gospođom Pukanić dijelim tu nesreću da sam i sam sniman prilikom jedne prisilne hospitalizacije. Obzirom da nisam javna osoba niti sam u braku sa javnom osobom ta snimka iako je bila prikazana u nekoliko navrata na HTV-u nije izazvala ovoliku pozornost ali mi je unatoč tome prouzročila cijeli niz neugodnosti i znatno pogoršanje zdrastvenog stanja. Podigao sam tužbu protiv HTV-a i hitne pomoći koja je odobrila snimanje. Tužbu sam podiga s ciljem da se kazne odgovorne osobe iz medija koje koriste ovakav "materijal" da bi podigle gledanost ali je sud odlučio većim novčanim iznosom kazniti hitnu pomoć. Sudski proces traje već više od šest godina i pitanje je kada će biti završen. Novinarska "elita" koja se toliko grozničavo bori za slobodu medije nije dorasla slobodi jer pravo na takav vid slobode mogu imati samo zreli i moralno odgovorni ljudi koji su sposobni procjeniti razliku između dobra i zla. Novinarstvo u Hrvatskoj je diletantsko i kao takvo je slika društva koje je jalno, zavidno, zlurado a najgore što se civilzacijskim normama uvjetovana organizacija za poštivanje ljudskih prava (HHO) koristi za jeftini senzacionalizam. Nikome nikada nije palo na pamet da napravi senzaciju od obespravljenih dugogodišnjih pacijenata duševnih bolnica koji borave u neljudskim uvjetima samo zato jer nemaju materijalnih sredstava niti ikoga kome bi se mogli obratiti. Erozija društva u kojem živimo se očituje na svim razinama i na kraju mi se čini da bi svak trebao zagrabiti u tu posudu žuči, svratiti u najbližu ludnicu te upoznati ljudske sudbine koje kroje bolesti i nevolja. Možda tada "ludnica" ne bi bila mjesto opasnih ludih ljudi niti bi boravak tamo bio rezerviran za prezrene, odbačene a u ovom smiješno banalnom prilogu i za urotom smještene. |
