ponedjeljak, 03.12.2007.
Samoubojstvo
|
Nedavno se na Rabu dogodio nevjerovatan slučaj dvostrukog samoubistva četrnaestogodišnjih djevočica. Iako su najavile da se spremaju skočiti sa zvonika nitko im nije vjerovao niti je itko njima blizak primjetio da spadaju u "profil" koji bi odgovarao predpostavci "normalnih" ljudi o tome tko su to samoubojice. Tjedan dana nakon toga se u Varaždinu objesio dvanaestogodišnjak bez ikakve najave. Reciklirati ću post koji sam napisao na tu temu i dodatno ga proširiti. Dakle: srijeda, 10.05.2006. Najteža kazna s kojom se današnji čovjek može suočiti jest smrtna kazna. Smrtna kazna je etički dvojbena tako da nije prisutna u svim kaznenim sustavima na planeti Zemlji ali je samoubistvo kao kazna koju pojedinac sam sebi dodjeljuje prisutna uzduž i poprijeko zemaljske kugle. Danas smo svjedoci razlicitih načina i motiva samoubojstava, imamo primjerice borbenospektakularna samoubojstva tipa Palestinac+bomba, onda imamo protestnonadahnuta samoubojstva tipa kanister benzina+upaljač, zanimljivo je kako ovakvi tipovi samoubojstava danas plijene manje pažnje od primjerice Benetonove kampanje sa fotografijama portreta na smrt osuđenih Amerikanaca koji su izvršili svirepe zločine. Jan Palah se samozapalio u Pragu protestirajući protiv ruske okupacije, njegovo ime je postalo međunarodno poznato i zaslužio je spomenik tim činom. Danas nije moguće tako "jeftino" zaraditi spomenik, jer je došlo do inflacije, naime cijeli svijet bi bio posut spomenicima samozapaljenih ljudi koji se pale iz protesta zbog BOG zna kojih razloga. Nedavno smo imali prilike gledati na naslovicama novina kako se branitelj, otac šestero djece, zapalio zbog 12000kn. Par dana nakon toga se u dnevniku pojavio branitelj koji je prijetio da će se ubiti ali je onako živ plijenio više pozornosti od spaljenog jer je mogao, pošto je živ, reći pokoju rečenicu u mikrofon svih ovisnih i neovisnih tv kuća. Takvih samoubojstava i pokušaja samoubojstava biti će sve više i više. Zašto neki ljudi žrtvuju svoj život zbog 12000kn a neki heroji nisu sposobni odsjediti u zatvoru i žrtvovati se na oltaru presvete domovine? Pogled na sam čin samoubojstva se razlikuje ovisno o kulturi i tradiciji podneblja od kuda dolazi samoubica. U Japanu se čin samoubojstva tradicionalno smatra pitanjem časti dok se u podneblju zahvaćenom kršćanstvom smatra krajnjim prokletstvom i akter tog čina je osuđen na vječne paklene muke. Hajdmo pokušati zaviriti u glavu običnog samoubice, onoga koji se isključivo ubija radi sebe i svojih potreba. Mnogi će ljudi reći da je samoubojstvo kukavički čin, ne vjerujem da su se oni ikada susreli sa životnom situacijom koja bi ih nagnala da se suoče sa ozbiljnim razmišljanjem o samoubistvu pa time i suočenjem sa smrću. Dragi moji, nije se lako ubiti kad čovjek ubija sebe a ne svoje tijelo kao marionetu u igrokazu zbog nekih "viših" ciljeva. Nije li sam Isus Krist u biti samoubojica, jer se žrtvujući svjesno uputio u mučku smrt a njegova najveća muka je bila u tome što do kraja nije bio siguran hoće li ili neće uskrsnuti? Odgovor na pitanje dali je pogriješio ili nije, samo BOG zna, na ostalima je da vjeruju ili ne. Nego da se mi vratimo u kožu običnog samoubice koji je siguran da neće uskrsnuti i trenutka kad mora učiniti zadnji pokret, izmaknuti stolac a ima omču oko vrata ili skočiti s vrha katedrale a sa sigurnošću zna da nakon toga nema povratka i da mu još k tome, obzirom kakve je sreće bio za života, vjerovatno ne gine pakao. Objašnjenje je vrlo jednostavno, obični samoubojica se ubija onda kad shvati da ga vrijeđa svaka misao koja mu vrluda po mozgu i kada sa "sigurnošću" zaključi da ne postoji kraj njegovoj subjektivnoj patnji, on ili ona sebe osuđuje na smrt jer jednostavno ne moze više živjeti. Obično samoubojstvo nije čin izbora samoubojice, poput namjenskog samoubojstva koje se izvodi zbog "viših" ciljeva. Obično samoubojstvo se izvodi u trenutku kad čovjeku ostane bez "slobodne volje" odnosno izbora, koja je dar Božiji ili prokletstvo, kak se uzme. Eto to je post koji sam napisao na temu samoubojstva prošle godine. Tada nije bio aktualan niti jedan slučaj sličan ovim navedenima pa duhovito ironičan odmak nije u skladu sa tragedijama o kojim želim reći par riječi. Bolujem od bolesti koja je smrtonosna u dvadesetak posto slučajeva, naime, ljudi sa bipolarnim poremećajem se rado ubijaju jer im nije lako živjeti, onih preživjelih 80% se pokušava ubiti barem jedanput u nekih 50% do 60% slučajeva. Tako i ja imam to iskustvo i iza sebe imam pokušaj suicida i nekolicinu teških depresivnih epizoda koje su imale vrlo izražene suicidalne pulzije, stoga imam informacije o toj temi iz "prve ruke". Ova situacija gdje si vrlo mlade osobe oduzimaju život pod potpuno nerazjašnjenim okolnostima jest vrlo zabrinjavajuća jer su djeca te dobi sklona kopiranju a ako njihov vapaj u kojem pokušavaju okolini poručiti da su očajni ne nailazi na razumjevanje mogao bi dovesti do epidemije ovakvih pojava jer djeca nisu u potpunosti svjesna da je smrt uistinu kraj i da reakcija koju će činom samoubojstva proizvesti njima osobno neće donijeti nikakvu korist. Što se zbiva u glavama djece koja čine samoubojstva? Imao sam prilike poznavati jednog tinejdžera koji je počinio samoubojstvo, isto tako nitko nije znao zašto je to učinio ali su mnogi bili svjedoci njegovoj najavi samoubojstva. Za predpostaviti je da se kod njega razvila izvjesna depresivna smetnja koja je ga je gurnula u izrazito kratkom vremenu u tjeskobnu situaciju iz koje se pokušao izvući na krajnje radikalan način. Što je "natjeralo" ove djevojčice da učine ovako nešto? Meni se čini da se tu radi o nekakvom simbiotičkom krugu uzajamne ljubavi i krajnje empatije koja je kod tih djevojčica rezultirala zajedničkom "romantičnom akcijom". One nisu nesretne skočile sa tog zvonika one su skočile ushićene zajedničkom "romantičnom patnjom" koju je vjerovatno iskusila jedna od njih dvije a koju su zajedno u nekom samo njima znanom igrokazu povećavale i odlučile prekinuti letom iznad rodnog grada. Ovo objašnjenje vjerovatno i nije točno ali je meni jedino prihvatljivo jer imam sina 10 godina starog i kad pomislim da bi se on mogao objesiti kroz dvije godine poput onog malog iz Varaždina jedino mi može predpostavka romantične zablude dopustiti da shvatim takav čin, sve drugo mi je neprihvatljivo jer ako smo stvorili društvo u kojem se tinejdžeri vješaju i skaču sa zvonika u znak protesta protiv života i perspektive koje im društvo pruža ili zbog toga što su toliko otuđeni i nesretni a da nitko iz njihove okoline to ne primjećuje onda bi se zbilja svi skupa trebali uhvatiti za ručice i hop, skočiti sa nekog VEEELIKOG ZVONIKA. |
