utorak, 29.01.2008.
Evo, za svoju desnu ruku stavljam lijevu u vatru.
|
Licemjerje Licemjerje svakako spada u jednu od najomraženijih osobina ljudi. Kad čovjek "mjeri" lice pred zadatom situacijom, odnosna kad je prijetvoran zadatoj situaciji tada spada u kategoriju licemjera. Ne spadam u one koji mogu kategorički tvrditi da nisu licemjeri jer ja to jesam, licemjer sam i poput svakog licemjera, prijetvoran sam iz razloga što želim zaštiti sebe ili zato što ne želim povrijediti nekoga koga volim i za koga marim, doduše nikada nisam bio licemjer s namjerom da nekoga sa svojim licemjerjem povrijedim ili oštetim, te se stoga tješim da ne spadam među zle licemjere. Danas na pragu završetka četvrtog desetljeća života, mogu zaključiti da me je najviše koštalo licemjerje koje sam činio iz altruizma i licemjerje koje sam imao u rukavu ali ga nisam iskoristio zbog mladenačkog idealizma i vjerovanja u svoju plemenitost i ispravnost. Sva pravila međuljudskog odnošenja su kontrolirana licemjerja i uvjerljivost tog licemjerstva često pokazuje razinu poštovanja i smatraju se dijelom dobrog odgoja i civiliziranosti. Da, licemjer sam, i to licemjer najčešće na svoju štetu i štetu onih koji su mi dragi, moje licemjerje ploči stazu dobrih namjera koja vodi ravno u pakao mene i sve one koje za sobom povučem. Da, dragi moji, tutnjim kroz život vukući gomilo maski koje za mnome zveče poput konzervi okačenih za svadbeni auto. Kad sam bio mlađahan momak jedan mi je gospodin u pijanstvu rekao da svatko oko četrdesete godine života postane kurva, nisam se tada složio sa time a sad se slažem jer kad ponestane snage i šarma i kad je čovjek već dovoljno zidova glavom izudarao, shvati da se svijet ne može mijenjati i da je najbolje sebe sačuvati maskiranjem. Sad se iskreno nadam da ću uskoro naučiti najveću vještinu od svih i postati licemjer u svoju korist. Pozdrav svima koji čitaju ovaj blog i laskaju si da nisu licemjeri a posebno pozdravljam one koji uspjevaju biti licemjeri u svoju korist. |
četvrtak, 10.01.2008.
Prigodna pjesmica
|
SKRIVENA BOL Netko sa svojim bolom ide Ko s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi I ne da mu prijeći u suze i riječi. Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne U jednu crtu na kraju usne. Zadršće, zadršće u njoj kadikad, Ali u riječi se ne javi nikad. Duša ga u se povuče i smjesti Na svoje dno: ko more kamen U njega bačen. More ga prima Dnom, da ga nikad ne izbaci plima. Eto, za sve vas koji se kadkad u životu suočite sa trpljenjem duše jedan lijepi recept našeg dobrog i meni dragog pjesnika Dobriše Cesarića. |
