srijeda, 21.11.2007.

Problem ovisnosti

Ovisnost o psihoaktivnim sredstvima je bolest, kod nas je najprisutnija ovisnost o alkoholu.
Najteže oblike ovisnosti za sobom nose ovisnosti o opijatima, primarno heroinu, koje osim psihičke ovisnosti za sobom nose i fizičku ovisnost koja u nedostatku supstance može biti kobna za život ovisnika i njegovo zdravlje.
Zanimljiv je fenomen kod ovisnika da se oni međusobno preziru ovisno o supstanci o kojoj ovise.
Alkoholičari preziru heroinske ovisnike i obrnuto iako boluju od iste bolesti.


Alkoholizam

Alkohol je u hrvatskom društvu općeprihvatljivo psihoaktivno sredstvo tako da je ispijanje alkoholnih pića dobrodošla običajna navada društvenih zbivanja uključujući i misu primjerice, iako bi bilo nezamislivo da se dim canabisa prozove npr. duhom svetim pa da svećenik nakon što popije gutljaj krvi isusove povuče i dim džointa hašiša i nakon toga nahrani raju sa hostijama halucogenih gljiva.
Koliko god taj prizor bio nadrealan on je u svojoj biti moguć jer sva ta sredstva spadaju u istu skupinu.
Alkohol za sobom nosi devastaciju obitelji, ugrožava ljudske živote u prometu i često je poticajno sredstvo okrutnih ubojstava, unatoč tome se alkohol u društvu smatra manjim zlom od primjerice pušenja marihuane koja iako štetna, za sobom ne nosi toliko teške posljedice poput alkohola.
Psihijatrijska struka koja je zadužena za liječenje bolesti ovisnosti je svjesna tih činjenica ali ona nikada neće, što je i opravdano, zagovarati da se legalizira manje zlo samo iz razloga što je legalizirano veće zlo.
Liječenja alkoholičara je vrlo teško, jer je alkoholizam kronična recidivirajuća bolest i jedino je potpuna apstinencija lijek protiv alkoholizma ali obzirom da je alkoholičar svakodnevno i kontinuirano podvrgnut kušnji, taj je lijek tegoban i mogao bi se usporediti sa Tantalovim mukama.
U sklopu ove teme ću servirati već objavljenu pričicu o dipsomanskom tipu alkoholičara (onaj koji nakon povremene apstinencije od alkohola, apstinenciju prekida naglo pijući ogromne količine alkohola koje ga najčešće vode u incidentne situacije)

SUDAC

Sudac je bio sudac kao što mu i sam nadimak u ovoj priči kazuje.
Radio je u općinskom sudu i znao je svoji odlukama trpati ljude u zatvore na kazne i do deset godina.
Sudac je pompozan, teatralan lik, sklon mačo pozama ali vrlo šarmantan u svojoj biti i poprilično muževan tip.
Potječe iz ugledne zagrebačke obitelji i cijeli mu je život u skladu s tim prolazio, dok nije upoznao njegovo veličanstvo alkohol.
Alkohol je upoznao na frontu.
Cijelo to vrzino kolo ludila rata, podgrijano alkoholnom euforijom iz temelja je mijenjala njegovu ličnost.
Dolazio bi pijan, naoružan nožem na sud u prljavoj uniformi, smrdljiv i onda bi pozvao kolegu sudca srpske nacionalnosti na piće i rekao mu sljedeće:
“Prvo se trebamo riješiti vas, onda cigana, pa onda židova i onda još... čekaj ne mogu da se sjetim, a da, šiptara, tada će napokon sve biti kako treba biti jer dok se ne oterasimo proklete gamadi...”
“Dali ti to govoriš ozbiljno?!” na to će cijenjeni kolega
“Najozbiljnije!” odgovara Sudac.
Rat je jenjavao i Sudac se vratio na svoju dužnost ali žeđ nije prestajala.
Gospodin sudac je postao alkoholičar.
Biti alkoholičar i nije najgora stvar na svijetu ako alkohol od vas ne čini monstruma ali gospodin sudac nije bio te sreće on nije bio alkoholičar tipa društveno prihvatljivih koji piju prekomjerno ali tek nakon dugog niza godina počinju imati probleme, u međuvremenu su vrhunski kirurzi, političari, glumci...
A ne, Sudac bi svaki put kad popije napravio sranje i taj slijed događaje je promjenio do temelja cijeli njegov život, naime, počeo se bezuspješno liječiti, izgubio je posao, raspala mu se obitelj i gospodin Sudac je postao kralj svih odjela za liječenje od alkoholizma i drugih ovisnosti.
Nanizao je preko dvadeset hospitalizacija u desetak godina i počeo se u ludnici osjećati bolje nego kod kuće.
Njegova teatralna pojava je van institucije bila groteskna ali unutar institucije je bila briljantna i neodoljiva, njegov intelekt je bio nadnaravan i on je postao superheroj neuspjelog liječenja.
Dan danas se rado sjetim njega i njegovih crtica iz života koj su najčešće kulminirale u momentima kad bi ušao u recidiv, nakon višemjesečne apstinencije od alkohola.
Priča Sudac:
“I tako ti ja izađem sa jedno mladom kolegicom, dobrom odvjetnicom, van.
Zgodna ženska, zrela, zna što hoće.
Nazvala je i pozvala me da se nađemo u nekakvom eminentnom koktel baru.
Ona naruči koktel a ja sokić, pa onda, ona ope’ naruči koktel ja ope’ sokić, i tako redaju se ti koktelčići i sokići...
Ja ustrajem i ostajem na liniji, ona se počneo uvijati oko mene poput zmije, ja i dalje ostajem na liniji, ona ostaje fascinirana kako stameno prkosim njezinim zavodničkim bravurozama.
Na kraju smo se razišli u dobrom raspoloženju, ona je bila vidljivo narajcana, a ja, ja sam ostao stijena!”
Nakon par dana je nazvala na telefon i pitala:
“Voliš li tenis?”
“Igrati?”
“Ma ne, imam karte za teniski turnir!”
“Ok.”
Došao sam pola sat prije početka meča, sjeo u birtiju i naručio dupli štok.
Popio sam tri prije nego što se pojavila.
Otišli smo u dvoranu.
Za vrijeme meča sam sedam puta izlazio i svaki put popio dupli štok i malo pivo.
Na kraju sam zaspao pored nje naslonivši glavu na njezino rame, dok se slina iz mojih ustiju slijevala po njezinoj ruci, ona je stojički odgledala cijelu partiju tenisa.
I zamisli ti to, više nikada nakon toga me nije nazvala!”
Završi priču drug Sudac, razvuče facu u široki osmjeh i grohotom se nasmije!

Ova priča i ima nastavak koji se sastoji u tome da je nakon što se razišao sa dotičnom damom sjeo u automobil i krenuo u Sisak, zaželio se društva naime, putem je sletio s ceste, isprevrtao se i ispao van iz auta kroz šajbu bez da je imao težih tjelesnih ozljeda.
Gotovo sa stopostotnom sigurnošću mogu tvrditi da se primjerice napušio ko rastafarijanac ili da se čak puko s horsom ne bi do te mjere sebi i drugima ugrozio život.

E sad, postavlja se pitanje u kojoj mjeri i kojim sredstvima suzbiti upotrebu psihoaktivnih sredstava, s jedne strane gledajuć, imamo vrlo opasno sredstvo alkohol, koje je društveno prihvatljivo i masu drugih sredstava koje su drušveno neprihvatljive.
Akohol osim što je društveno prihvatljiv i u slobodnoj je prodaji, on je pri tome dostupan i maloljetncima mimo labava zakona i još se k tome slobodno reklamira u masovnim medijima, s druge strane supstanca canabisa je kriminalizairana u toj mjeri da uživaoc može zaglaviti u zatvoru u istoj mjeri, obzirom na posjedovu količinu, poput posjednika teže droge heroine, kokaina ili neke od "teških" sintetičkih droga.
Hrvatska je zemlja čuda, pandemija upotrebe psihoaktivnih sredstava je dio političkih pamfleta i dio političke retorike koja se najviše upotrebljava u predizbornim kampanjama ali niti jedna vlada do sada nije donijela niti jedan svrsishodan program koji bi bio usmjeren ka tome da se problem suzbije.
Po mišljenju autora ovih redaka, kriminalizacija uživaoca lakih droga poput canabisa je kontraproduktivna, pogotovo ako se uzme u obzir da je opasnija supstanca, alkohol, lako dostupna i reklamirana se putem medija, s druge strane ako netko ko se bavi prodajom derivata kanabisa čija je prodaja manje unosna a isto kažnjiva poput prodaje heroina ili kokaina on će vrlo lako ući u istodobnu prodaju "lakših" i "težih" supstanci pa će time vertikalna evolucija uživaoca psihoaktivnih sredstava biti daleko lakša.
Ako nisam bio dovoljno jasan dati ću primjer iz prakse koji je primjenjen u Nizozemskoj gdje se pokazalo da se legaliziranjem upotrebe canabisa u velikoj mjeri smanjio problem upotrebe ostalih ilegalnih supstanci, primarno heroina, samo zato jer se razdvojilo tržište uživaoca "lakih" i "teških" droga.
Odvratnost političkih kampanja koje upotrebljavaju pojmove legalizacija nasuprot dekriminializacija ne želim komentirati iz obzira prema inteligenciji čitaoca ovih redaka.
Bitno pitanje koje se postavlje u cijeloj ovoj priči je:
Kako spriječiti prekomjernu upotrebu psihoaktivnih suptanci koja izazivaju ovisnost?

Pisac ovih redaka ima iskustvo u upotrebi gotovo svih psihoaktivnih sredstava počevši od snifanja ljepila pa sve do intravenoznog uzimanja heroina.
Nisam nikada razvio ovisnost niti o jednoj od tih supstanci osim o alkoholu koji je u mnogočemu diktirao mojim ukupnim razvojem jer sam alkohol počeo učestalo koristiti od 12 godine života.
Poput svih supstanci tako i alkohol ima djelovanje i nuspojave.
Djelovanje alkohola mi je život kadkad činio zanimljivijim, bogatijim i uzbudljivijim ali bi sva ta iskustva mijenjao u zamjenu za posljedice nuspojava te nesretne supstance koja me je učinila manje obrazovanom i manje uspješnom osobom u svim segmentima života.

Dodatno oporezivanje, djelimična prohibicija točenja alkoholnih pića u jutarnjim satima, zabrana reklamiranja, krajnje ozbiljna i disciplinirana provedba zakona o zabrani prodaje alkoholnih pića maloljetnim osobama su mjere koje su daleko nužnije od mjere nula promila za volanom.
Što se tiče uporabe derivata canabisa dekriminalizacije u potpunosti opravdana tako da bi posjedovanje malih količina morala biti sankcionirana isključivo prekršajno a trgovina krivično proporcionalno ilegalnoj prodaji alkoholnih pića jer mi se čini da je zagorac koji prodaje tudum bez dozvole za prodaju jednako odgovoran.

Što se tiče opijata koji izazivaju ovisnost koja nosi za sobom katastrofalne posljedice po ovisnika i njegovu obitelj:
Trgovce koji nisu ovisni o supstanci treba krivično goniti i kazne moraju biti krajnje oštre dok se s druge strane mora imati obzira i prihvatiti kao olakotnu okolnost ako ovisnik trguje sa supstancom zbog potrebe da do supstance lakše dođe.
Uživaoce stimulatvnih droga poput kokaina, amfetamina i metamfetamina svakako treba krivično goniti jer ta sredstva izazivaju isključivo psihičku ovisnost a često i agresivno ponašanje, tako da bi represija bila logična mjera koja bi barem kod nekih suzbila žudnju za supstancom.
Ovoj zemlji nedostaje nacionalni program suzbijanja upotrebe psihoaktivnih sredstava i žalosno je što program dr Sakoman nije naišao na razumjevanje i potporu. Struka se našla pred zidom koji je izgradila cijela plejada komunsko-azilskih sistema "liječenja" koja ne donose rezultata osim u iznimnim slučajevima tako da sredstva namjenjena prevenciji i suzbijanju upotrebe opijata primjerice heroina odlaze u ruke nekompetentnih osoba koje su često preko crkve u sprezi sa ljudima na političkim pozicijama koji odlučuju o tim sredstvima.

Ipak ću se na kraju osvrnuti na trenutne izbore i sulude plakate HDZ-a u kojima se insinuira o tome kako se SDP zalaže za legalizaciju droge.
Kretenizam te poruke je krajnje bezobrazan pogotovo ako se u medijima pojavljuje dr. Andrija Hebrang kao zagovornik te teze. Imao sam prilike čuti njegovo objašnjenje na temu prisutnosti psihostimulativnih sredstava uključujući kokain u Hrvatskom saboru. Tom prilikom je rekao da zna da postoje određeni ljudi u Hrvatskom saboru koji zbog prenatrpanog rasporeda zloupotrebljavaju psihostimulativna sredstva sa ciljem održanja koncentracije.
Lijekovi koji sadrže u sebi sastojke poput amfetamina nisu nepoznanica ali njihova zloupotreba je identična onoj zloupotrebi "na cesti".
Po tome bi se dalo zaključiti da je drogiranje težim supstancama u Hrvatskom saboru opravdano jer je motivirano "višim" ciljevima dok bi za džoint marihuane "na cesti", koji je namjenjen da izazove malo razonodnog smijeha, konzumenta moga uputiti iza rešetaka.

Eto toliko o toj temi, niste se iskazali komentarima ali opet s druge strane drago mi je da netko uopće čita ove moje mudrolije.

bok

- 19:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.