petak, 12.10.2007.

Dijagnostika i liječenje u hrvatskoj psihijatriji

Dijagnosticirati duševnu bolest je teško iz više razloga.
Prvo, mnogo istih ili sličnih simptoma se javlja kod više različitih bolesti.
Drugo, ne postoje nikakve laboratorijske pretrage niti specijalistički pregledi naprednom tehnologijom s kojom bi se mogla utvrditi postojanje duševne bolesti.
Treće, najveći dio bitnih informacija dolazi izrjekom pacijenta koje mogu biti nepotpune, lažne ili manipulativne.
A na kraju ako se poklope sve sretne okolnosti i ustanovi se dijagnoza što smo time uopće dobili?
Odgovor na to pitanje ću pokušati dati kroz jednu pričicu.

...
- Nisam posve siguran dali se u mom slučaju radi o bipolarnom afektivnom poremećaju ili shizoafektivnom poremećaju.-
- Ma pustite dijagnozu! Ko da ona nešto znači!? -
- Kako to mislite?-
- Zar vi mislite da mi nešto znamo? Pa mi se skrivamo iza tih dijagnoza i šifara! -
Povisila je glas držeći u rukama šifrarnik međunarodne klasifikacije bolesti.
- 30 godina radim u psihijatriji, zar sam išta pametnija po pitanju bolesti!? Pa mi nemamo pojma što se zbiva u ljudskoj glavi i zašto nešto krene krivo.
- Koji su pravi mehanizmi i poluge koje bi stvari mogle dovesti u red to ne zna nitko a liječenje najmanje ovisi o dijagnozi a najviše o samom pacijentu.-
- Sad ću vam ispričati jedan slučaj iz moje prakse. Radila sam na dječijem odjelu bolnice Jankomir.
Naslijedila sam od kolegice pacijenticu, djevojčicu od kojih 10-11 godina koja je provodila mjesece u stanju stupora (stanje ukočenosti u kojem izostaje bilo kakav vid komunikacije sa okolinom).
Imala sam termin rezerviran za nju ali obzirom na njezino stanje nisam mogla razgovarati s njom nego sam kadkad odlazila do njezina kreveta i obraćala joj se.
Jednom prilikom sam primjetila kako joj je kliznula suza iz oka.
Shvatila sam da to dijete osjeća i želi poručiti nešto okolini.
Promjenila sam joj terapiju, odnosno znatno sam je smanjila, i djevojčica je ustala iz kreveta nakon dan dva.
I, sad ja vas pitam.
Ko je odgovoran za to?
Mi! Struka je odgovorna! -
Nakon tog monologa kojeg je izgovorila u dahu nagnuta naprijed, naslonila se i izgovorila slijedeće:
- Bitno je da nađemo odgovarajući lijek i da se naučite živjeti s tom bolešću kako se god ona zvala jer samo ime ne znači ništa.-

Cijela jebivetarska terminologija naklapanja o neurotransmiterima, receptorima, sinapsama, blokiranje ovog pohrana onog s pomoću sofisticiranih lijekova sve je to jebeno sranje jer psihijatrija u mnogočemu tapka u mraku.
Lijekovi bez sumnje djeluju ali nije u tome problem nego je problem u tome koje su dalekosežna posljedice uzimanja, često prekomjernog, lijekova.
Liječenje duševnih bolesnika ne sastoji se samo u farmakoterapiji već i u psihoterapiji, socioterapiji i obiteljskoj terapiji.
Na žalost, nemogućnost ostvarivanja kvalitetnih programa psihoterapijskih, socioterapijskih i obiteljskih se nadoknađuje pojačanom farmakoterapijom.
Problem hrvatske psihijatrije je u tome što ne postoji nacionalni program zaštite ljudi sa duševnim smetnjama a problem samih pacijenata da osim što moraju trpiti neadekvatno liječenje moraju trpiti i prezir okoline i obespravljenost.

- 19:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.