četvrtak, 13.09.2007.
Bla!
|
Reda radi odlučio sam napisati par redaka. Spremam stan, pomeo sam gnijezdo goluba s balkona sa dvoje nejakih golopćića, skupio sam 300 l smeća koje sam našao razbacano po stanu pa sad mogu hodati naokolo. Polako dolazim k sebi. Dobio sam 15 kg u dva mjeseca zahvaljujući Olanzapinu, ne ljubim ništa jer me ostavila moja mlada djevojka. Ušao sam u prosječnost zahvaljujući lijekovima koji reduciraju moždanu aktivnost. Pokleknuo sam zbog matematike koja govori da je cijena gubitaka društvene prihvatljivosti i egzistencaijalnog opstanka prevelika u odnosu na cijenu gubitka vitke linije i veselog mozga. Sad sam tu gdje jesam, sam u svojoj izbi riješavam materijalne probleme koji su se nakupili u periodu mahnitosti, sabirem dojmove i učim živjeti sa erozijim mozga koja je nastala napredovanjem bolesti. Ali još sam tu! I još ću ljubiti, i još ću šljakati i još ću srati pizdarije na ovom blogu! Tako mi bog pomogao. Amen. Uz ovaj patetični postić evo i jedne prigodne pjesmice: Ma kako uzdiglo se srce Ma kako uzdiglo se srce Klonuti mora, mora pasti. Sudbino, prije no mi klone O daj mu još jednom cvasti! Jos jednom opij ga i digni Milinom jedne mlade žene, Još jedne zaljubljene oči Za ove oči zanesene. Kad već se mora u tom srcu Ugasit mladost, a za vazda, Sa svojim blagom, slično skrcu Nek ne umre, već nek razda! Još nekoliko jasnih dana Da cijelog sebe u njih zgusnem, I grleći se, ljubeći se Ostatak mladosti da usnem. Dobriša Cesarić |
