petak, 18.05.2007.
Unutra
|
-Koja dijagnoza?- -Schizoafektivni poremećaj- -I meni su je jednom priljepili. Koja ti je ovo hospitalizacija?- -15. Tebi?- -Ne znam, možda 17.. Radiš?- -Ne, u invalidskoj mirovini sam- -Koju lovu dobivaš?- -1200 kn- -Oženjen si?- -Ne, rastavljen- -Što bi?- -Ostavila me je zbog bolesti- -Bio si dugo u braku?- -Dvije godine ali sam bio u vezi sa njom osam godina prije braka.- -Imaš li djece?- -Srećom nemam.- -Kako je odlučila da ode?- -Psihijatrica mi je rekla da me vuče za nos jer nije htjela da ide na obiteljsku terapiju sa mnom.- -He, he, he nisam jedini!- -Rekao sam joj da si nađe nekog normalnog.- -Imaš li sad neku vezu?- -Da, imam curu 6 mjeseci.- -Gdje si je našao?- -Tu na odjelu!- -Misliš da je to pametno?- -Pa ja ne mogu biti s nekim normalnim, normalni ljudi ne mogu shvatiti duševnu bolest.- Nakon te konstatacije sam ostao zatečen, gledao sam momka koji nije napunio niti 35 godina i koji se u potpunosti pomirio sa situacijom. Nedugo prije toga sam imao razgovor sa psihijatricom koja me je upozorila da zna da sam nediscipliniran po pitanju terapije i da radi toga snosim odgovornost za životni cirkus u kojem sam se našao. Tu tvrdnju je podkrijepila informacijom da radi ko sudski vještak i da bi na sudu snosio odgovornost zbog ne uzimanja terapije koja spriječava maniju. -Vi se teško možete pomiriti sa prosječnošću.- -Možda mi moj narcizam ne dopušta da se pomirim.- Dijelim odjel sa ljudima s kojima nemam ništa zajedničkog, jedino što imamo tu nesreću da djelimo isto utočište nakon što situacija van institucije izađe van kontrole. |
