Umjetnost je dakako propala.
Propala je jer ja mogu pisati ovo što sad pišem na stroju koji se zove PC. Ujević je pisao o sumraku umjetnosti, ali nisam siguran da je imao ovo na umu.
S druge strane tu su intelektualci koji se nemilosrdno cere - njihovo cerenje oni sami interpretiraju kao neku vrstu invigoracije umjetnosti realizmom, ili barem nekom stvanom praksom, možda historizmom (historicizmom), a možda i nečim čeg se zaprvo stide - svog modernog života.
Što je ta spodoba Intelektualac?
1. Veliki meštar sviju hulja koji se odhuljio
2. gospodin koji visi sam o svojem satu
3. kćerka koja pleše nad mrtvim tijelom židovsko-kršćanske nemani
4. poneki skriveni antisemit
5. Povijesničar
6. Cinik (čitaj lingvist)
7. Krafna Nadrealizma
Problem umjetnosti je problem Shakespearea. Svaki nadrinteligent može skužiti da Shakespeare valja, da je on posebna figura među figurama zapadne civilizacije, može ga možda ćak i osjetiti. No što slijedi?
Academia? Bratstvo i jedinstvo? Kulturhistorijska vizura, neka vrsta belvue-gledanja, koja je zapravo okularna perverzija? Zavjera odobravanja? Prosvjetiteljstvo?
Krafna nadrealizma je zapravo znak da smo u jeziku otišli predaleko, da smo previše pisali. Kao da su astrolozi imali pravo, ulazimo u doba vodenjaka, doba ekscentričnosti. Svako će biti centar svog malog kozmosa ka što, čini mi se, govori ontologija Alain Badioua. Čini se da aristokrtizam i demokracija idu rukom pod ruku.
Ovo je naravno samo estetski sud. Ali pazite! Za Nietzschea ljepota nije uopće pojam. Možd tu možemo naći bijeg od dijalektike koji nam je toliko potreban.
