Kara-njoke u vladinom sosu
Idem iz dućana sa štrucom kruva u najlonu i na oglasnoj ploči vidim obavijest za odlazak u Vukovar 18 studenog u organizaciji HVIDRA-e. Cijena 400,00 kn javiti se…
- Iđeš i ti?- došuljao mi se od iza mještanin Mijo, porijeklom i zanimanjem hercegovac.
- E, nisam te vidio. Bi ako mi platiš put.
- Bolan zašto ja da ti plaćam put imaš ti penziju.
- Imam bogami, nego rekoh mlađi si pa ćeš počastit mještanina, štae to na iljadu eura tvoje penzije.
- Ajde bolan štatje, za ljubav prema domovini mora se imat para.
- Mora bogami samo prvo valja preživit.
- Hehe, ajde platćuti ali da soriš jednu!
- Jednu? Ljutu šta?
- Ae bolan ne ponašaj se, jednu ćiriličnu ploču, ćirilčinu!
- Bašćansku?
- Aaa? Vukovarsku bolan štatje.
- I tebi smetaju table?
- Kako bolan neb smetale, svakom normalnom smetaju štatje. Oni će meni u Vojniću, Udbini i blizu Knina kačit ćirilčinu, bolan nije to Popadija nega Biskupija štatje.
- Eto vraže, vama hercegovcima ćirilica smeta u Vukovaru a u Hercegovini ne smeta?
- Bolan tamo di su Srbi ne određujemo mi.
- Ali je Posušje u RS?
- Kako bolan štatje, toe naše.
- Pa si vidio tamo kamena klesana slova u dvorištu osnovne škole Kočerin??
- Bolan kakva slova o čem pričaš?
A da u toj ćirilici ima nešto vražje fakat ima. Evo nešto prije rata ćer od mog prijatelja zacopala se u nekog klopušana iz Novog Sada koji je radio u 'Jugodrvu' u primorju. Bio je sav natoćan finim manirima od klanjanja, ljubljenja ruku damama a naročito budućoj punici, do čašćavanja pivom budućeg tasta. Bio je slatkorječiv ne bi reć da se samim cukrom hrani i vazda mu bješe knjiga pod miškom a u garderobnom ormaru na poslu imao ih je ne bi reć da mu je ćaća bibliotekar. Uglađenog momka pustili su u kuću kao najrođenijeg čime je ćer bila odu-ševljena a momak je bio poslušan taman po onoj narodnoj 'ko ima zeta ima i magarca'. Čim je previše uglađen meni nije 'sjeo' i rekoh: 'ovaj će ih sve 'opalit' ili će im sve 'popalit'!
Bili su njime opčinjeni, pa i kad bi presušio u po mjeseca oni bi ga financirali škrtareći na sebi jer ko smije odbiti budućeg zeta pa da se uvrijedi.
Trajala je idila skoro dvije godine i jednog dana njega nestane. Cura bješe mokra od suza a roditelji od znoja, zubi su škripali al šta vrijedi. Proletjelo je mjesec dana a od njega ni traga ni glasa.
Prijatelj je bio popizdio, jedan dan me zove da oću li snjim? Kamo? Idem mu razvalit ormar od garderobe. A štaš dobit s tim? Neka, oš mi čuvat leđa. Naravno da oću nema tu govora. I odemo mi, portir se bijaše usprotivio no kad smo se nakostrušili popustio je. Razvalimo mi taj ormarić a prijatelj ne bi reć da njega šamara čupa listove onih knjiga i baca po podu puštajući paru na uši. Prosula se ćirilica po garderobi a prijatelj uvatio gazat kao da grožđe masti.
Ima nešto u toj ćirilici rekoh vam ja.
Otplovio ja daleko, ajde da se vratim na današnju ćirilicu.
Eto premijer se ponizio i otišo u Vukovar. Ima jedna lijepa kineska poslovica a veli: 'kad izgubiš ponos-nisi izgubio ništa, kad izgubiš zdravlje-izgubio si pola a kad izgubiš volju-izgubio si sve.
S toga pozdravljam pruženu ruku s obije strane i postignuto primirje i ako je miris puno sličan onoj raboti zapovjednika Jurišića kod Kisega čija priča je malo drukčija od one predstavljene u Wikipediji.
Naime nakon puno uzaludnih sulejmanovih pokušaja da osvoji zidine u tome nije uspio. No i obrana je bila na teškoj rezervi a desetkovani vojnici nisu više imali ni 'praha' pa je 'poštar' odnio Sulejmanu pismo za nagodbu što su ovi rado prihvatili jer su već bili odlučili povući se.
Tako su se sinjanin Jurišić, kapetan i diplomat, te Sulejman s druge strane dogovorili da Turci preuzmu Kiseg a da on i dalje ostane na čelu grada. I bi tako a caru u 'Briselu' je obznanjeno kako kapetan Jurišić i dalje upravlja gradom što je fakat bila istina.
Ako i zapušu jaki vjetrovi čija snaga i krovove nosi a kamoli neće pločice s ćirilicom to će se pripisat višoj sili a obije strane sad imaju 'mesa' za potkusurivanje u bilo kojem trenutku.
S toga da nam se ne dogodi 'pismo' s koljena na koljeno i s uha na uho koje i jest najprimjerenije ovim prostorima, predlažem da se odmah u škole uvede japanski jezik kao obavezan predmet jer ne smijemo smetnuti s uma da smo u povijesti bili napadani od Boga i od vraga a bome i od susjeda.
Austro-Ugarska, Italija, Njemačka evo sad i ovi barbari s istoka čije pismo tako lako odbacujemo, svi su nas kljucali.
No ako držimo do sebe i svog dostojanstva onda se moramo odreći pisma svih proteklih napadača i osvajača, zato je japansko pismo nama najprimjerenije!
|
