|
|
petak, 16.08.2013.
Brus
Danas, na blagdan 'Velike Gospe' učinio sam šetnju do svetišta u Vrpolju i da budem iskren više sam to učinio iz znatiželje nego iz vjerskog uvjerenja ili potrebe za molitvom.
Ovo potonje volim činiti na mjestima koja udovoljavaju uvjetima skrušenosti i tišine, mjestima gdje se mogu koncentrirati na promišljanje i tako polučiti snagu te je utjeloviti u molitvi.
Volim mjesto na kome neće bljeskati fotoaparati i zasljepljivati me reflektori kamera a gdje će svećenik mirnim i razboritim glasom propovijedati vjeru na način blizak čovjeku u čiju riječ se osjeti, zapravo iz čije riječi zrači ljudski dah dobrote.
Da, volim to i zato sam odmah s početka rekao da sam pošao iz znatiželje, vidjeti je li se što promijenilo od lani i je li svećenici propovijedaju samo Božju Riječ ili taj skup 'vjernika' granatiraju mržnjom prema 'nekima', 'onima', 'crvenim vragovima' i da ne nabrajam dalje jer prelazi granicu dobrog ukusa.
Nisam kompetentan da procjenjujem koliko se na današnjoj svečanosti okupilo vjernika a koliko lovaca na brzu zaradu pa ću se zadržati na onome što oko vidi i uho čuje.
Pješačeći od parkinga koji se naplaćuje deset kuna, to je i jedini račun koji se danas mogao dobiti na svim prodajnim mjestima, nametnulo mi se razmišljanje o vezi novca i vjere. S toga kao donekle poznavatelj ovdašnjih prilika vratit ću se tridesetak godina unazad kad je u ovom svetištu bjesnio pravi rat oko novca.
Prijašnji župnik koji je koristio i župne dvore za stanovanje bio je duboko pustio korijenje i oteo se kontroli biskupa i vijeća pa je vreće novca, ponavljam, vreće novca koji se sakupe na današnji dan sam brojao i dijelio, množio i oduzimao.
Tu kod vreća i šuškavog tereta u njima čini se da prestaje vjera i zameće se kavga koja prelazi u rat. Trajalo je to sve dok župnik nije obolio a koliko i što je bilo 's teretom' ostala je tajna koju poreznici ne znaju, možda jedino Bog zna.
Ovaj sindrom toliko je jak u Hercegovini da je doveo do pravog hladnog rata između fratara, i svećenika na čelu s biskupom mostarskim.
Fratri drže 'Međugorje' koji je zacijelo zlatni rudnik i ne daju ni primirisati 'konkurenciji' pa
'rat' traje i dalje.
Dakle nametnulo mi se razmišljanje o vezi novca i vjere, o Isusu čiju bi filozofiju trebali slijediti ako smo vjernici a posebice naši dušobrižnici što sebe tako rado nazivaju pastirima koja izreka nije bez osnova već bih prije rekao da je mudrolija pastira nad stadom.
Htjeli mi to ili ne novac je kao razarač ušao na mala i velika vrata i duboko pustio korijenje u Crkvi te postao svetinja samo još nema svog nebeskog zaštitnika, Sv. Kešimira!
'Vraća li nam to netko crveni vijek i njegove sekretare?'
Ovo je samo jedna rečenica iz današnje političke propovijedi biskupa Ivasa koji svojom skromnom naobrazbom nastoji vjernicima što više približiti srednji vijek kad su spaljivane vještice, ubijani ljudi koji su se usudili misliti svojom glavom, spaljivale knjige, vodili ratovi, zabijali mačevi u pod…da, možemo na to i tako gledati.
Radi takvog vatrometa abrazivnih riječi i rečenica biskupa Ivasa, ako baš ništa nije valjalo u tom 'crvenom vijeku' koga se toliko spominje, zacijelo je valjalo misno slavlje kojeg se rado sjećam.
Tada sam poslušao Božju Riječ u miru i zadovoljstvu kad se svećenik obraćao vjernicima smirenim i toplim riječima i kad sam prekriživši se napustio crkvenu građevinu ispunjen toplinom Božjeg blagoslova i vedrog lica otišao u svoj dom.
Ni riječi o politici, ni riječi prijekora i kritike za razliku od danas kad u grču prisustvujem misnom slavlju jer svakog trenutka očekujem; sad će! Sad će kritika i ukori, sad će spočitavanje i iskre mržnje koje vrcaju kao kad pritisnemo komad čelika uz brus koji se vrti.
I tako nesretan izađem iz Crkve od koje jedino tražim toplu ljudsku a time i Božju riječ.
Kritika sam prepun, od nje sam postao pretil i težak a dolaze sa svih strana; od političara, djece, žene, punice, šefa, poreznika, ma svih koji ulaze u moj život zvani i nezvani a nema spreja kojim bi se obranio.
Upravo radi toga, od Crkve ne tražim da mi osigura radno mjesto, od Crkve ne tražim da mi vraća dugove banci, od Crkve ne tražim da mi plaća režije i uzdržava obitelj ali pobogu, zašto se zove dušobrižnik?
Zar dušobrižnik ne bi makar pokušao 'pogladiti' taj nevidljivi dio tijela po kome je i dobio titulu i svoj vokabular popuniti toplijim riječima nego uporno strugati po struni kao neuki violinist.
Biskupe Ivas!
I ja sam stvoren na sliku i priliku Božju kao i mnogi koji se ne slažu s vašim propovijedima a držimo da je Hrvatska i naša domovina a Crkva i naša kuća.
Da je Isus jednako naš koliko i vaš i da vam nije šapnuo neku posebnost koju mi ostali nismo bili u mogućnosti saznati.
Biskupe Ivas, nemojte biti brus i vrcati iskre jer topla ljudska riječ puno je učinkovitija i svima draža što mi se posebno dopada kod Papa Franje.
Mir s vama!
|
- 00:38 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 05.08.2013.
Ne daj se Hrvoje
Nakon dugo vremena rodio se mali Hrvoje i tako produžio vrstu osvjetlavši obraz svojih 'kovača' na radost svog naroda.
Ne usudim se niti prognozirati što bi se dogodilo, ne usuđujem jer su prognoze nezdrave same po sebi a naročito za rebra, bubrege, glavu…
A svi su već bili rezignirani u beznađu i slutnji da će se zatrt loza i da će neka druga sorta biti posijana.
S toga slavlju i ushićenju nije bilo kraja pa su ode grmjele, zvonjava orila u glavi i ušima a svaki pokret malog pišulinca u zvijezde se kovao!
Bože udjeli nam obilje licemjerja!
Rado i svesrdno svoju pomoć ponudila je svekolika rodbina od širokih brijegova do onih po svim poljima koja žetvu daju pa se na krstitkama skupiše da Bog lakše uoči malog Hrvoja jer kad ima toliko preporuka viđenih i glavatih ljudi fakat neće tom 'Starcu' promaći sve petavanje te će ga i On uzeti u zaštitu.
Bijaše svećenika sve vele od onih s kukuljicom do onih kojima jedva nos proviruje ispod zlatnih uresa pa se slavilo i uticalo Bogu kao nikad nikome u ovoj dolini a svaki podrig malog Hrvoja proglašavan je blaženim i takav odlazio u legendu.
No, kako su dani odmicali mali 'kraljević' izgledao je sve više kao šparoga skrivena od sunca, blijeda i neuočljiva a roditelji, rodbina i prijatelji bili su brižni i istinski suosjećali s tim novorođenim bićem.
Već neko vrijeme svi dušobrižnici žive u 'kraljevoj' kući na teret darova od novorođenog i vode brigu o svakoj sitnici koja se ticala potomka jer potomak žut žutuje.
Pao je dogovor da se maloga odvede na pretrage jer božesačuvaj zla, ko bi to mogao preživjeti.
Svita i elita, svi redom s dobrim bekinama stižu pred doktora i ne pitaju za cijenu jer Hrvoje ima para, zavape: 'doktore spašavaj'!
Čekali su nestrpljivo nalaze doktora a kad im je konačno priopćio da su svi nalazi uredni samo je dijete neuhranjeno, graknuše iz svih grla kao dvadeset Gargamela da je to nemoguće, da je li on zna što priča.
Ma da je dao ikoju drugo dijagnozu pa ajde-de ali da dijete nema što jest pa to je…pa to je…
Ajde moj doktore lovit rake govnare a prepusti to mjesto nekome što zna svoj posao i zna s djecom i kako se liječe.
No stanje je zvonilo na uzbunu i skupe se mudre glave na kup pa odluče da maloga odvedu kod Baba-Ruške neka ona svojim mastima, zagovorima i ostalim šišmiševskim rekvizitima skine uroke 'kraljeviću' Hrvoju.
Što u đipove što u mercedese cijela svita krene na put a na začelju je drndao kombi s poslugom i pokretnom kuhinjom.
Kad su stupili na put kroz šumu, zadivljeni ambijentom i čistom arijom odluče stati i osladiti se jelom.
Ne radi sebe, nije njima stalo do sebe koliko radi maloga koji je već prošutao na radost dušobrižnika i ako je već za svoje vrijeme trebao trkat i zidiće preskakat.
Zaokupljeni kontrolom jela i postavljanja 'trpeze' nisu uočili da se mali izmigoljio i nestao u gustišu.
Mali 'kraljvić' osjetivši slobodu disao je kao nikad do tada i lagano odskakutao kako leptir.
Na svome velikom životnom putu slučajno nabasa na neugledna seljaka sa sjekirom u ruci i stane kao ukopan.
U taboru je nastala strka. Prvo su okrivljene sluškinje pa majka pa prokleta šuma a kad su ispljuvali poprilično tog otrova iz sebe odluče krenuti u potragu.
Dozivajući i pretražujući svaki pedalj sporo su napredovali ali na radost svih ipak uspješno.
Zatekli su bradatog starca s malim u krilu kako taraše slaninu i kruh. Mali je slasno podrignuo i glasno prdnuo na zgražanje gospode koji ga nisu tako učili.
Ovo je za vele-glavato društvo bio veliki šok jer pored toliko kontrola mali sada jede iz šporke ruke neznanca jelo upitne kvalitete puno kojekakvih bakterija.
Istrgnu maloga iz ruku neuglednog dobrodušnog bradonje bez da su riječi izustili, jer ko je on da mu se oni obraćaju, pa ga krenu udarati i tu pod drvetom gdje je mali prve bokune slasno pojeo, zatuču starca.
Ponukani učinjenim odluče se vratiti nazad uz napomenu da sve zaborave i život ubrzo krene prijašnjom kolotečinom a tijelo 'kraljevića' i pored birane i kontrolirane hrane sve je više sličilo na krtol preko kojeg je nategnuta tanka kožica.
I dalje kad se sprema papica za 'kraljevića' svi posjedaju uokolo velike trpeze i ritual krene.
Sluškinja zahvati žlicom papicu, nasloni na svojoj usni da nije slučajno vruće pa doda onome do sebe.
Glavati gospodin kuša masnoću, onaj do njega kuša slanost, sljedeći kuša radi arome, potom drugi kuša da nije papica otrovana, dolazi do gospodina koji kušajući određuje kaloričnu moć, do njega gospodin kušajući kontrolira kiselost pa slijedeći kuša radi sladora, pa sljedeći kuša paprenost…i tako redom dok dođe do usta Hrvoja.
Ništa nije prepušteno slučaju i svaka, ama baš svaka žlica koja putuje do malog Hrvoja prolazi strogu kontrolu i stvarno, zašto Hrvoje ne napreduje?
Ostat će misterija kako to da je mali Hrvoje neuhranjen a ptičjeg mlijeka mu ne fali!
Blagoslovi Bože televiziju što jedina iskreno prikaže ko je vjernik!
|
- 15:33 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|