Danas, na blagdan 'Velike Gospe' učinio sam šetnju do svetišta u Vrpolju i da budem iskren više sam to učinio iz znatiželje nego iz vjerskog uvjerenja ili potrebe za molitvom.
Ovo potonje volim činiti na mjestima koja udovoljavaju uvjetima skrušenosti i tišine, mjestima gdje se mogu koncentrirati na promišljanje i tako polučiti snagu te je utjeloviti u molitvi.
Volim mjesto na kome neće bljeskati fotoaparati i zasljepljivati me reflektori kamera a gdje će svećenik mirnim i razboritim glasom propovijedati vjeru na način blizak čovjeku u čiju riječ se osjeti, zapravo iz čije riječi zrači ljudski dah dobrote.
Da, volim to i zato sam odmah s početka rekao da sam pošao iz znatiželje, vidjeti je li se što promijenilo od lani i je li svećenici propovijedaju samo Božju Riječ ili taj skup 'vjernika' granatiraju mržnjom prema 'nekima', 'onima', 'crvenim vragovima' i da ne nabrajam dalje jer prelazi granicu dobrog ukusa.
Nisam kompetentan da procjenjujem koliko se na današnjoj svečanosti okupilo vjernika a koliko lovaca na brzu zaradu pa ću se zadržati na onome što oko vidi i uho čuje.
Pješačeći od parkinga koji se naplaćuje deset kuna, to je i jedini račun koji se danas mogao dobiti na svim prodajnim mjestima, nametnulo mi se razmišljanje o vezi novca i vjere. S toga kao donekle poznavatelj ovdašnjih prilika vratit ću se tridesetak godina unazad kad je u ovom svetištu bjesnio pravi rat oko novca.
Prijašnji župnik koji je koristio i župne dvore za stanovanje bio je duboko pustio korijenje i oteo se kontroli biskupa i vijeća pa je vreće novca, ponavljam, vreće novca koji se sakupe na današnji dan sam brojao i dijelio, množio i oduzimao.
Tu kod vreća i šuškavog tereta u njima čini se da prestaje vjera i zameće se kavga koja prelazi u rat. Trajalo je to sve dok župnik nije obolio a koliko i što je bilo 's teretom' ostala je tajna koju poreznici ne znaju, možda jedino Bog zna.
Ovaj sindrom toliko je jak u Hercegovini da je doveo do pravog hladnog rata između fratara, i svećenika na čelu s biskupom mostarskim.
Fratri drže 'Međugorje' koji je zacijelo zlatni rudnik i ne daju ni primirisati 'konkurenciji' pa
'rat' traje i dalje.
Dakle nametnulo mi se razmišljanje o vezi novca i vjere, o Isusu čiju bi filozofiju trebali slijediti ako smo vjernici a posebice naši dušobrižnici što sebe tako rado nazivaju pastirima koja izreka nije bez osnova već bih prije rekao da je mudrolija pastira nad stadom.
Htjeli mi to ili ne novac je kao razarač ušao na mala i velika vrata i duboko pustio korijenje u Crkvi te postao svetinja samo još nema svog nebeskog zaštitnika, Sv. Kešimira!
'Vraća li nam to netko crveni vijek i njegove sekretare?'
Ovo je samo jedna rečenica iz današnje političke propovijedi biskupa Ivasa koji svojom skromnom naobrazbom nastoji vjernicima što više približiti srednji vijek kad su spaljivane vještice, ubijani ljudi koji su se usudili misliti svojom glavom, spaljivale knjige, vodili ratovi, zabijali mačevi u pod…da, možemo na to i tako gledati.
Radi takvog vatrometa abrazivnih riječi i rečenica biskupa Ivasa, ako baš ništa nije valjalo u tom 'crvenom vijeku' koga se toliko spominje, zacijelo je valjalo misno slavlje kojeg se rado sjećam.
Tada sam poslušao Božju Riječ u miru i zadovoljstvu kad se svećenik obraćao vjernicima smirenim i toplim riječima i kad sam prekriživši se napustio crkvenu građevinu ispunjen toplinom Božjeg blagoslova i vedrog lica otišao u svoj dom.
Ni riječi o politici, ni riječi prijekora i kritike za razliku od danas kad u grču prisustvujem misnom slavlju jer svakog trenutka očekujem; sad će! Sad će kritika i ukori, sad će spočitavanje i iskre mržnje koje vrcaju kao kad pritisnemo komad čelika uz brus koji se vrti.
I tako nesretan izađem iz Crkve od koje jedino tražim toplu ljudsku a time i Božju riječ.
Kritika sam prepun, od nje sam postao pretil i težak a dolaze sa svih strana; od političara, djece, žene, punice, šefa, poreznika, ma svih koji ulaze u moj život zvani i nezvani a nema spreja kojim bi se obranio.
Upravo radi toga, od Crkve ne tražim da mi osigura radno mjesto, od Crkve ne tražim da mi vraća dugove banci, od Crkve ne tražim da mi plaća režije i uzdržava obitelj ali pobogu, zašto se zove dušobrižnik?
Zar dušobrižnik ne bi makar pokušao 'pogladiti' taj nevidljivi dio tijela po kome je i dobio titulu i svoj vokabular popuniti toplijim riječima nego uporno strugati po struni kao neuki violinist.
Biskupe Ivas!
I ja sam stvoren na sliku i priliku Božju kao i mnogi koji se ne slažu s vašim propovijedima a držimo da je Hrvatska i naša domovina a Crkva i naša kuća.
Da je Isus jednako naš koliko i vaš i da vam nije šapnuo neku posebnost koju mi ostali nismo bili u mogućnosti saznati.
Biskupe Ivas, nemojte biti brus i vrcati iskre jer topla ljudska riječ puno je učinkovitija i svima draža što mi se posebno dopada kod Papa Franje.
Mir s vama!
Post je objavljen 16.08.2013. u 00:38 sati.