Gdje, što, kako
Nije mi svejedno nije! A pitam se mogu li što učiniti, pomoći ili promijeniti osim na izborima pravo na svoj glas ne potrošiti uludo?
Ne znam! Preteško je pitanje, previše je slučajeva, predaleko je otišlo a godine stižu.
Sve se kotrlja na onu stranu gdje ne bi trebalo. Sve je upleteno kao paukova mreža i ljepljivo kao muholovka. Nekada slatke životinjice vesele i iskrene, kukci i muhe, žohari i zmije, svakojake beštije imale su smisla i razlog za svoje postojanje. Nekada toliko različitosti da je sve sličilo po spektru boja na novogodišnju jelku! Što je sada? Sada u vrijeme demokracije, farse i otvorenog natjecanja u lažima, sve se pretvorilo ili se pretvara u sive puže golaće i smrdljive crve.
Kadikad bi me i radovala po neka akcija uhićenja, poneki 'Čak Noris' stao bi na put toj kotrljajućoj nesreći i taman na izust: 'evo konačno se rodio onaj pravi' a ono hladan tuš. Glumci bez akademije, kazališne daske popločane u glavi, predstava ograničenog trajanja.
Ta hladna tušna kiša vrati nas u stvarnost pa se jadniji i tužniji povučemo dublje u puževu kućicu i pratimo kako nam sudbina zatvara vrata. Pratimo i ništa ne pokušavamo jer nas je tupilo zagrlilo a pesimizam nam prostro deku da se opružimo.
S takvim jadima i nevoljama osoba s dušom znala bi po pomoć otići u crkvu poslušati riječ božju, nahraniti se optimizmom i skrušena ali sita duhom nastavila bi dalje svoju plovidbu.
Sada. Daleko mi je pješačiti, ne mogu rano mi je, ne mogu kasno mi je, ne mogu vruće mi je, ne mogu gosti mi dolaze…
Zapravo traži se izlika pred sobom za ne otići u taj 'sveti hram' radi razočaranja, radi glave prepune slatkim lažima, radi farizejstva.
Koliko tih slatkorječivih i naizgled umilnih 'svetih duša' je diralo dječake u svom cvijetu?
Koliko je poleglo maloljetnica s ko zna kakvim 'svetim naumom' da bi se zadovoljila pohota vraga i krvnika u celofanu svećenika?
Koliko dvora, zlata, luksuza i dobre papice pod izlikom žrtve. Koliko izlaženja u susret mafiji da bi se napunio novčanik?
U grobnici kardinala pokopati poznatog mafijaša a unutra i kosti curice koju su te iste 'svete duše' ubile?
Nema dovoljno mjesta za nabrajati sve ono što se zna da su učinili naopako a gdje je ono što nije izašlo na vidjelo?
I pitaju se gdje su vjernici? Vjernici se pitaju gdje je crkva?
Dakle rame uz rame političari i svećenici (kler) jezde i za sobom ostavljaju spaljenu zemlju.
Igraju se Boga a On se odozgo smije i misli da su ovo 'jadranski susreti'.
A nekome se vjerovati mora, to je u prirodi čovjeka to je naša potreba i onda se pouzdamo u sud i sudce.
Jadni mi i naše ufanje. Iz kaljuže u živo blato.
Jutros osvane naslov:
„Nagrada za osuđujuću presudu Petraču: Sanader Turudićevoj supruzi "sredio" posao u Sv. Duhu?“
A Turudića instalirao Vladimir Šeks i Sanader!
I sad se kao čudimo zašto se Sanader stalno smijulji ovoj farsi od suđenja. Stranka koja je na optuženičkoj klupi vodila je državu (što podzemno i dalje radi) i u onim županijama i gradovima gdje su na vlasti i dalje taraše umjesto da im se zabrani svaki oblik političkog djelovanja.
I umjesto da se crvene što su državu uvaljali u blato kao srdelice u brašno prije prženja, njima se crvenilo ukaže jedino od sunčanja ili vatrene vode.
Što i kako dalje?
|
