ponedjeljak, 22.10.2007.
Povratak ptičice, a tebe nigdje...
Šetam ulicom, zasuta snijegom i uživam u živahnom padanju ovozimskih pahuljica. Promatram njihovo vrtoglavo spuštanje na zemlju i ugledam koprcanje malog vrapčića na ulici. Sam na sredini crne i tužne ceste koja krivuda u nepoznato. Leži bespomoćan i tužan. Tada sam se sjetila jednog trenutka kada je taj mali vrapčić uletio u sobu gdje smo bili ja i On. On je svim svojim taktikama pomogao izbaviti tog vrapčića van, a ja sam se tome smijala. Tada sam bila sretna. Smijala sam se njegovom ushićenom trudu da oslobodi vrapčića kako bi se prepustili jedno drugom. Danas na ulici ja sam bila sama, bez nekoga tko će pomoći tom vrapčiću. Toliko sama da sam htjela da me ta krivudava cesta proguta da me zatoči u svojoj bezličnoj utrobi i da mi neda da se iskoprcam van. Prestravio me je crni osjećaj te neprestane sjete i nostalgije za nečim što mi je otkrivalo najljepši svijet. Tako mi je tada zafalio onaj moj vragolasti smješak, onaj njegov besprijekorni elan. Pokušavam stajati čvrsto na ovom bezdušnom svijetu, to uspjevam pred svima, ali kada sam sama onda sam kao taj vrabac koji se koprca iz svoje nesreće, a to ne može. Neko vrijeme je proletilo, ali lijepa prošlost nikada neće proletjeti. Satovi prolaze, sekunde začepljavaju neispunjeno vrijeme, a ja krivudam nepoznatim prostranstvima u potrazi za utjehom, no te utjehe nigdje nema. Čovjek je takvo biće da kada su u pitanju sentimentalne stvari korača bezglavo i nepredvidivo. Ja sam sićušan čovjek, nezaustavljiva pogleda, a opet tako krhke duše. Ja svoju dušu i srce ne razumijem. To sićušno malo srce, sada kada te nema, kuca samo da kuca i sve više i više polagano koči. Ponekad se pitam hoće li moje srce ikada više zakucati kao onog dana kada sam osjetila miris kupke na tvojoj koži? Hoće li ikada to moje malo srce zakucati kao onog dana kada sam čula Volim Te? Hoću li se ikada iskoprcati? Na sreću moj mali vrabac s ceste je imao sreće, nakon dugog truda i koprcanja on je uspio. A hoću li ja uspjeti ovisi o mome trudu. Ja nemam volje za trud, ja nemam volje pokušavati nešto što nisam, ja imam volje jedino otići negdje gdje ne postoje misli. Želim otići negdje gdje me sve ispunjava. Želim otići u onaj mali sobičak u kojem sam provodila najlijepše sekunde, a to je sada moguće samo u snovima.
