Lijek za usamljenost? Zahvalnost!

Običavao sam se prepuštati samosažaljenju i imao besprijekoran talent u zaključivanju kako je svima drugima bolje nego meni. Zahvalnost mi je uistinu otvorila oči. Zahvalnost je otvorila i moje srce, te sam shvatio: nije istina da sam sam.Postoji vrijeme u ljudskom životu kada nemamo nikoga blizu svog srca. Kod nekih ljudi to vrijeme traje kratko, privremeno može se reći. Međutim, ja sam jedan od onih koji su trajno sami. Moja usamljenost je dugotrajna.

Zvuči li vam ovo poznato?

Sve otkad mi sjećanje seže u prošlost, samosažaljenje je bila nit koja se uvijek vraćala. Običavao sam se prepuštati samosažaljenju i imao sam besprijekoran talent u zaključivanju kako je svima drugima bolje nego meni. Ustvari, u tome sam čak nalazio i neku vrstu zadovoljstva. Nažalost, nisam shvaćao kako je razmišljanje u tom pravcu ozbiljan problem.

Samosažaljenje je postalo moja navika.

Moj mozak bi automatski tražio razloge da se sažalijevam čak i u trenucima užitka. Dok bih jeo čokoladu, mislio bih: “Stvarno sam debeo”; dok bih bio na zabavama, govorio bih si: “Izgledam najgore od sviju,” a dok bih pjevao u zboru, mislio bih: “Bože, kako falšam.”

Kako su godine prolazile (a ja i dalje bio sam), sljedeće toksične fraze su počele odzvanjati u mojoj glavi: “Bit ću zauvijek sam”, “Nikada neću nikoga upoznati”… Pao sam na dno i našao se u rupi koju sam si, dan za danom, sam godinama kopaao. Nisam imao snage ništa učiniti. Izgubio sam svu nadu u sebe. Trebam li napisati da to nije bio nimalo lijep osjećaj? Znate i sami da nije.

Danas nema traga tom bolnom razdoblju kada sam se osjećao tako potišteno. Sretan sam.Što se promijenilo?
Donio sam odluku: “Odustajem od samosažaljenja i izabirem biti zahvalan.” Jedne sam večeri na komadu papira velikim slovima napisao “ZAHVALNOST” i nabroio sam sve ono za što sam bio zahvalan: imao sam gdje živjeti, svjež zrak koji sam udiso, ljubazni ljudi koje sam tijekom dana susreo, činjenica da sam mogao brati maline u svom vrtu”…

Naveo sam preko 100 razloga! Kako je to bilo moguće? Autor Psalma 63 je napisao kako duša može biti suha i žedna. Moja duša mora da je bila toliko isušena kad joj je trebalo toliko zahvalnosti.

Ako se osjećate iscrpljeno, ako vam u osvit dana naviru misli kako ćete zauvijek biti sami, te kako je to tužno, bolno i strašno, molim vas da načinite popis svih onih stvari zbog kojih ste zahvalni. Odmah sada. Dovoljno je skupiti samo pet razloga: “Imam što obući, mogu se koristiti internetom, moj doručak je bio preukusan, ljeto je, imam još jedan dan života pred sobom.”

Ovo su samo primjeri, no vrijedno je da napišete vlastite razloge zbog kojih ste zahvalni. Onda se osvrnite na svoje osjećaje, samosažaljenje ili zahvalnost, te potom izaberite ono što je za vas najbolje.

Ja izabirem zahvalnost. Ne zauvijek. Za jedan dan. Za danas. Za tri godine. Zahvalnost je otvorila moje oči i moje srce. Došao sam sebi: nije istina da sam sam. Vidjeo sam svoju obitelj, prijatelje, poznanike, susjede, stanovnike grada u kojem živim, te sve one koje susrećem u autobusu, u trgovinama, na biciklističkim stazama. Primijetio sam kako oko mene ima toliko zanimljivih ljudi koje ranije nisam uspijevao uočiti.

Zahvaljujući tomu što sam zahvalan, nije me strah biti sam. Zahvalnost me sprječava da se osjećam usamljeno. Zahvalnost me čini raspoloženim.Napustio sam egocentričnu iluziju usamljenosti i stojim s obje noge na zemlji.

Stvarni svijet je pun prekrasnih ljudi koji žele upoznati mene i tebe, možda i na duže vrijeme i možda samo kako bi čuli o zahvalnosti i mogli se othrvati samosažaljenju i iščupati se iz vlastite crne rupe.

Ne dopusti drugima da upravljaju vašim životom

Ljudska radost

Život je čudo,život je lijep

Dr. Bilal Philips

"Kada birate supružnika, biraj te roditelja, učitelja i uzor svojoj budućoj djeci. Biraj te mudro. Nije sve u ljepoti."

Avantura Mile iz Bičina

U malom mistu Bičinama živjela je jedna skromna obitelj,ali nije im baš sve cvijetalo.U kući su bili Mile i njegova majka.Ona je kuhala ručak,dok je Mile učio.Imao je puno za učiti,ali njegova majka se nije puno razumijela u poslovnu komunikaciju,jel nije bila te sriče da duže uči u školi,jer ju čača odmah kod blaga poslao,imala je samo sedam razreda,ni taj osmi joj čača nije dao da završi.Mile je hvalio majku da zato kuha kao da je završila tri fakulteta od kuvarica.Zahvalila mu je i i poljubila ga usred čela,kuvala mu leće i slanutka i malo odojka od nedilje,pa Će pojesti prije škole,i napravila mu je sendvič za marendu.I tako mama i Mile raspravljaju o njegovoj novoj školi kad na vrata ulazi tata u radnoj robi blago pripit,sjeda za stol i obrača im se da kako to da ručak još nije gotov.A šta to kuvaš ženo,opet neke splačine ka i uvik,mater te ništa nije naučila Mile.Daj mi barem onda pivu da popijem rekao je,mama se sva smela,želi mu ugoditi,a Mile se skupio na svojoj stolici,a tata mu se obrača da šta se tako usuko.Mama sva preplašena govori kako nema pive,i govore Mili da trekne do dučana,međutim Mile se vratio brzo jer mu nisu dali pivo,jel im nedaju više na dug da kupuju dok ne plate.Otac je bio toliko ljut da se izderao na Milu i uzeo je stolicu i razbio je od pod.Uzima i čašu i baci je.Krene prema Mili da i njega udari,no mama stane između njih,i govori da ga nedira.Mile uzima ruksak s poda i kaže da ide u školu,sav zbunjen istrčava,dok otac još viče na njega i svojoj ženi govori kako ga je to odgojila,sav je usukan da ni po pivu nezna otić bez da to bude problem.Na putu prema školi,Mile sretne svoju dugogodišnju prijateljicu Boženu,zajedno su odrasli jel je Milina majka iz Boženinog sela Piramatovaca.Šetaju put autobusne stanice i razgovaraju sa malo seljačkim naglaskom.Božena se divi kako lito još nije gotovo,i da bi joj se koja krpušina mogla zalipit na nogu.Razgovaraju tako o školi:Kako im se čini u srednjoj?Jesu li dobri profesori?Da li imaju puno toga za učit?Mile govori kako ima puno toga za učit,da mu je ekipa u školi dobra,ali ima puno njih iz grada i da se ne želi pačat s njima.Božena sve u šesnaest govori Mili kako je njezina ekipa ludilo,Mile je malo sramežljiviji u odgovorima,ali ju u jednom trenu Mile počne škakljati i umiru od smija,i govori joj kako se lipo ugojila.Kada su napokon došli u školu,školsko zvono je zvonilo,i počeo je prvi sat,tu se nastavlja jedna lijepa priča i jako dobra pustolovina samoga Mile iz Bičina:


Škola 1:

-U razredu jedan do drugoga sjede Mile i frajer Anđelo.Iza njih sjede Anđelovi ekiparci i sprdaju Milu dok ne dođe profesor.Dečki se uglavnom rugaju MIli kakv je seljak,kako govori,kako je obučen,kako ponavlja gradivo,a tek je škola počela.
(Bacaju mu papiriče po glavi,svašta mu govore.Mile se samo skuplja i ništa ne priča,niti se ne brani.Ulazi profesor i kaže kako če danas malo ponavljati gradivo...Dečki se ne žele ustati,pa je profesor ljut na njih,tu izbija sitni sukob,gdje Anđelo na koncu ipak sjeda iako je razljutio profesora.Za kaznu profesor govori da će malo ponavljati gradivo.):

P:"Anica voli Luku i Milovana".Što je Anica?
Razred:K...
P:Tko je to rekao?
Razred:Mile
Profesor:Mile šta je Anica?
Mile:Subjekt profesore.
P:I ja mislim,neznam šta je to s vama i šta ja to čujem.
Mile:Nisam ja rekao onu rijeć.
P:Koju Mile,šta?
Mile:Pa znate ono,k...,nisam ja to rekao.Netko iz razreda,vjerojatno Anđelo.
P:Mogao sam si i misliti.Hvala ti Mile što si mi rekao,doči ću ja s njima na kraj.Tako se ne ponaša ni u razredu,a nit prema kolegama,napraviti gluposti pa optužiti drugoga.(Međutim Mile nije skužio da su ga dvojica iz Anđelove ekipe čula,i da su odmah otrčali reči Anđelu o čemu se radi).
Toni:Anđelo..onaj te je retardirani seljak druka porfesoru.
Anđelo:Koga,mene?Za šta?
Stipe:Pa šta si provalia onu bazu danas,da je Anica k...hehe
Anđelo:Koji idiot,nezna on s kim se zeza.Znaš šta seljak je 100% na kolodvoru,ajmo ga nači i razbiti.
Toni:Ajmo ča!

KOLODVOR:

(Daju pet rukom jedan drugome,trečem i trče prema kolodvoru.Mile lagano šeta s ruksakom na leđima.Ne sluti ništa.Oni ga presretnu.ova dvojica mu uhvate ruke,a Anđelo stane ispred njega.)

Anđelo:Šta je Mile ha!Šta si govoria profesoru danas?Koji je tebi?Ti znaš s kim se ti igraš
Mile:Nisam mu ništa reka,samo nisam tia upast u probleme...
Anđelo:e pa sad si tek upao u probleme da znaš...
(Udari ga Anđelo u trbuh,a on se sav presavije,ova dvojica ga još malo počnu udarati nogama,kada doleti Božena sa jedne strane,ona je čitala jednu knjigu,doletjela je i htjela ga obraniti,ali je Anđelove ekipe bilo previše tako da su je zadržali,a Milu su bacili na pod i pretukli.Dali su mu još koju u trbuh dok je bio na podu.Božena ga je pokušala spasiti,ali su je dvojica zgrabila i iako se hrabro otimala,nije se uspijela otrgnuti.Kas su njih dvojica pobijegli,prišla je Mili i jedva ga podigla.Na kraju ga Božena diže i lagano šepajući odlaze kući...Božena mu nešto govori da ga utješi.

ŠKOLA DVA:

-Mile sav prestrašen dolazi u razred.Sjeda za stol,vadi knjige ponavlja.Ovi ga i dalje zadirkuju.
Toni:Šta je drukeru,plavo ti je oko!Tako ti i triba kad se igraš izdajica.Bit će ti i plavije.
Uči uči kad si idiot i ne znaš se snaći.
Mile ništa ne ogovara samo se stisne još više.
Profesor ulazi u razred.Svi se ustaju ovaj put.On sjeda i kaže da će imati lektiru,na što će:
Anđelo:Da lektira nismo peti razred da to čitamo.
Profesor ga izvodi i ispituje
P:Ime lektire koju si pročitao.
A:Molim..a na koju mislite?
Ekipa iz razreda govori kako Mile zna sto posto.Mile rici mu jesi čuja,reci mi ili ćemo te razbiti.
MIle(šapće):Božanstvena komedija
Anđelo krivo čuje..
Zatim profesor postavlja sljedeća pitanja:
Tko je napisao knjigu?
Anđelo:(Krivo čuje pa govori) Mudante Aligheri
Prof:Kako?Mudante..a kad skineš mu šta ti ostane?
Anđelo:Tange..
ProfKoliko dijelova ima?
Kako se zovu?
Anđelo odgovara teške idiotarije.Profesor neka pitanja postavi Mili koji zna,ali koji i šapće Anđelu pod prijetnjom njegovih ekiparaca.Na koncu Anđelo dobiva 1,a Mile 5 jer je sve znao.
Mile se prvi spremi i odlazi,a u razredu ostaju Anđelo i ekipa.
Anđelo:Znaš šta dobia sam jedan i to mi je šesta od početka godine,a ovi seljačina Mile sve zna.Tribalo bi ga iskoristit.
Toni:A kako kad smo ga pribili?
Anđelo:Kako pa zvat ćemo ga vanka s nama.Mi njega u život,a on nama duje i trice u školi.A šta nije..Nu aj trkni,zovni ga.
Toni:Mile,Mile legendo nu dođi vamo.
Mile dolazi prestaršen.
Mile:Šta je?
Anđelo:Da te pitam mile,šta ti radiš u subotu navečer,jel se ide kod vas na selu di vanka.
Mile:Ne iđe.
Antonio:E pa moga bi ti doć s nama malo vanka.
Mile:Pa moga bi,nema problema.Ali,Ali ma nema veze donit ću ja malo vina od ćaće.

IZLAZAK 1:

Vani več sjede (vjerovatno na nekoj klupici)Anđelo,Toni i Stipe iz razreda i Ema.Piju vino i zezaju se,sprdaju jeddni druge.Stipe ispriča neki vic,a Anđelo kaže Emi da će doći jedan lik iz njihova razreda,Mile.Kad Mile dođe upoznaju ga s Emom,ostali ga sjedaju pored sebe.Toni mu ulijeva vina da pije.Mile baš i ne paše to vino,ali da ne ispadne zadnji seljak popije s njima.
Ema u to vrijeme(dok Mile i drugi dečki kao nešto razgovaraju)gnjavi Anđela,kako je ne grli nikada u društvu,kako bi ona malo nježnosti,ali ju Anđelo otkanta i ona iz inata sjeda pored Mile.Daje Mili cigaretu iako Mile ne puši.Stavi drugu u usta da joj on pripali i uči ga kako se puši cigareta,a Mile se sav uguši.
Kada se malo opusti i napije Mile odluči početi pjevati...kada započne s nekom ojkalicom cijela ekipa ga popljuva...i Mile ostade posramljen.
Skuži koliko je sati i kaže da mora na bus.Jedva hoda gega se (uz pjesmu Otvor ženo kapiju man se oče naša),a kući ga dočeka budna majka i otac koji spava uz televiziju.

Mama.Mile moj,koji je tebi?Jes se to napija?Di ti je pamet ludo dite?Oš bit ka i čača pijanac?Jesi ti normalan?Ajde izbaci to iz sebe,ićeš sad rigat kako god znaš.
Mile:Buaaaaaaaaaaaaaaaaaa(povraća).

U AUTOBUSU:

Šofer,Mile i Mile.

Treskaju se sjedeći u autobusu.Mile priča o svom izlasku,a Božena poludi od ljubomore kada joj priča o Emi i na koncu samo izleti iz autobusa.Mile zove Boženu da izađe s njima vani,a ona će izaći samo da bi vidjela ko je ta Ema.
Mile dolazi u školi i viče Anđelu.Anđelu u to vrijeme razgovara na mobitel.

Mile:Anđelo di si prijatelju
Anđelo:E reci Mile
Mile:Ma bi li mi mogli opet ić vanka,bilo mi je odlično onu večer.
Anđelo:Mogli bi zašto nebi mogli.
Mile:I ona mala Ema baš je slatka,cila je smišna.
Anđelo:A smišna ti je..hm..a čuj..moga bi ti ja riješit nešto sa njom,ali znaš šta bi mi tribalo.Vidija si da sam dobija jedan iz lektire..e pa moga bi mi napisat neku lektiru da ispravim ocijenu.
Mile: Da jednu,i tri ću ti napisat ako treba.
Anđelo:E pa super.Onda lipo vidimo se na istom mistu.
Mile:A ja bi Anđelo u kafić,ne bi nunde na srid ceste.
Anđelo:Dobro je u kafić onda.
Mile:I dovest ću jednu prijateljicu.
Anđelo:Koju prijateljicu?
Mile:Boženu jednu,ne znaš je ti.Dobra je cura..Sa sela,ali prava,iz dobre obitelji.
Anđelo:Aj aj onda,vidimo se!

IZLAZAK U PAJSERA:

Božena i Mile dolaze u kafić Pajser,a u kafiću već sjede Ema i Anđelo i nešto razgovaraju.

Anđelo:Jel ti znaš ko dolazi tu večeras?
Ema:Ko,ali netko ide s nama vani?
Anđelo:Dali se sićaš onog malog Mile iz mog razreda šta je bija onu subotu s nama vani,pa se napija od dva pića?
Ema:A onaj seljo smotani,Mile?A smišan je lik stvarno.
Anđelo:E pa znaš da ti je on bacija oko na tebe!
Ema:Pa kako ti to moš dozvolit Anđelo?Koliko ja znam ti si moj momak i ima da braniš moju čast od takvih šta me se vataju.
Anđelo:Kakva veza...jesmo u vezi,ali nije sad da to nešto ozbiljno da vi ja razbija svakog koga vidim da te se vata.Mislim da je zdravije u našim godinama da probajemo i s drugim curama..hehe..Slatka si ti meni Ema..stvarno jesi,ali nisam ti ja baš tip za vezu...Dobro nam je i ovako..jel da mala moja...
(Malo je po koljenima i uštipne za obraz,a Emi baš nije pravo,malo se i namusi na Anđela,ali neće da mu da gušta da on to vidi).

Zatim Božena i Mile hodaju prema kafiću...Božena se uredila izgleda odlično.

Mile:Nu tebe šta si se namazala,nikad te nisam takvu vidia,dobro ti stoji bome.
Božena:Sviđa ti se ,jeli?
Mile:Nego dašta.Jeli ti drago šta iđemo s Anđelom vani,dobar ti je on momak,je neće da ući,ali nije glup.
Božena:Ne znam ja ništa,ne sviđa se meni da mi idemo vani s njim,a on te nako isklepa na kolodvoru.Da sam ja na tvome mistu ne bi mu se javila,a kamoli šta drugo.A ti iđeš vanka s njime.
Mile:Dobar ti je Anđelo,a Božena na to počne vikati na Milu kako je naivan!
Ulaze oni u kafić i pozdravljaju se
Mile:Božena,ovo ti je Anđelo.
Božena:Znam ja njega dobro.
Anđelo:A od kud to gospođice?
Ema:Znaš ti dobro...cijela ljuta.
Božena:A to si ti,(pogleda Emu,kao da će je ubiti).
Sjedaju oni i naručuju piće kod konobara.
Svi naruče štok kolu,a Božena fis koli i to dec,a na to Anđelo i Ema zavare.

Anđelo:Di si se ti skrivala koma?Di se krećeš?
Božena:Po Piramatovcima,a znaš di je to,na selu gori.
Anđelo:A di po Piramatovcima?
Božena:Pa u klubu najviše i u šetnji.
Anđelo:U kojem klubu,ali plešete balet u Piramatovcima?
Božena:Koji balet.Treniram ti ja karate,iman crni pojas.
Anđelo:Biži mala,tebe se triba pazit.

Kad oni stanu čuju se Mile i Ema.
Mile:Lipo ti stoji majica u predjelu prsnog koša.
Ema.Mile to ti se kaže imaš dobre cice,ne moraš okolišat.

Anđelo:(Uleti kad čuje)ej ej vas dvoje.Nismo tu na duble dateu,nego smo se došli zabavit.Popiti koju.Pun mi je spremnik,idem do zahoda.(Ustane se i ode iza paravana u zahod,daje mot Emi i štipne je.

Ema:i kad si se odlučila na taj muški sport?Jesi razbila več nekoga?
Božena.Ne smimo mi to koristit,samo na natjecanju.

Emi zazvoni telefon i kaže:

Ema:Ajme to mi je mater,idem se javit negdi di se ne čuje muzika,opet će mi srat nešto.I otrči...

Mile.Kako ti se sviđaju,jelda su super?
Božena.Ne znam Mile,ne mogu ja prići nikako priko onoga šta su te pribili.
Mile.Ali Božena šta smeta,krščanski je opraštati,šta nije.
Božena:Ma dobro istina,ali svejedno mi se čini da te iskorištavaju i da ti se izruguju.
Mile:Ja ne mislim tako,zapravo mi se čini da si malo ljubomorna.
Božena:Ja,zašto bi ja bila ljubomorna?Nisi mi ti momak,a neš mi ti njih.
Mile:A di su Anđelo i Ema zapeli,iđem vidit.

Diže se i ulazi u wc i vidi njih dvoje kako se ljube.

Mile:Anđelo prijatelju kako si mi to moga učinit.
Anđelo:Šta je tebi prijo znaš da je Ema moja ženska.
Ema:Ma daj Mile šta si ti mislija da će biti nešto između nas.Ja sam popularna ženska,ne mogu ja dozvolit da me vide s nekim seljakom.

U to je doletila Božena i kaže:

Božena:Vidiš Mile da je onako kako sam ti rekla.
Ema.Šta se ti petljaš nema ovo veze s tobom.
Božena.Šta ima veze s Milom,ima i sa mnom.
Ema:Ma daj ne seri kokoši jedna.I gurne je.

Božena se okrene i opali je.Ema padne:Anđelo je diže(sve lagano,tako ostanu do kraja)

Božena uhvati Milu za ruku i odu.

Sjedaju zajedno,na neku klupu u parku:

Mile:Kako sam bija glup Božena,kako sam moga misliti da bi neka dobra ženska mogla biti s menom vakvim.
Božena:Ma nisi ti glup Mile,mogla bi svaka biti s tebom.
Mile:A koja to molim te Božena?
Božena:Pa ja-reče mu i poljubi ga...

Ljubav na daljinu

Bilo je ljeto, sparno vece, dva svijeta, koja su se na samom pocetku cinili sasvim razlicita, su se upoznali. On se zvao Marko, a ona Ivana. Taj susret je bio sudbonosan i svasta se poslije desilo sto nije trebalo. On je bio sa njenom najboljom prijateljicom Darijom, al se zaljubio u nju, i odma se prepostavljalo da od te veze nebi moglo biti nista, al ipak desilo puno stvari koje niko od njih nije ocekivao. Marko je bio iz Zagreba, koji je bio na ljetovanju u Dubrovniku, a Ivana je rodjena u Dubrovniku i tamo je zivjela, i velika daljina je bila prepreka za tu vezu. Marko se sa tog ljetovanja vratio i jos je bio sa Darijom, i bio je zaboravio na Ivanu. nakon 10-ak dana Darija je prekinula vezu koja je bila dobra al daljina je smetala Dariji. Dejanov zivot je tekao normalno sve dok nije dobio pruku od jedne djevojke. Ta djevojka je bila Ivana. U drugoj ga je poruci pitala da budu zajedno, zeljela je ispitati da li se onu vecer desila sudbina ili je to bio lazan znak. Marko je pristao, iako sa blagom sumnjom da ce veza uspjeti zbog daljine, jer je vec jedna zbog istog razloga prekinuta. Tako su tu vecer pocela nova poglavlja u njihovim zivotima.
Od te veceri stalno su si slali poruke, zvali jedno drugo, i u tome im je prosao 1 mjesec veze i oni sami nisu mogli vjerovati da ce to toliko potrajati, ali su shvatili da je to sudbina i isli su dalje.Marka je napala bivsa cura i Ivanina prijateljica, Darija. Marku je Darija slala poruke “kako je mogao”, ”najbolja mi je frendica” itd. Ivana je posumnjala u Marka da joj muti iza leda sa Darijom, on ju je uvjeravao u suprotno, i stvarno joj je govorio istinu. Dolazio je u pitanje prekid, ali su nastavili dalje, ali ti dogadai su uvijek ostali kao mrlja u vezi, i Ivana je to stalno nabacivala Marku kad bi joj nesto prigovorio. Isli su dalje i tako dan za danom, mjesec za mjesecom, do negdje kraj drugog i pocetka treceg mjeseca, kad se opet javila Darija. Pocela je opet sa istom temom, Vezom Marka i Ivane. Stalno je nesto prigovarala, i Marko je u jednom trenutku poludio i rekao da je Darija ljubomorna, na sta mu je ona rekla da joj se vise nejavlja. To je uradio, ali je u sebi rekao “kad me opet vidi nece izdrzati da mi se ne isprica”. Marko je sa Ivanom bio i dalje sve do cetvrtog mjeseca kada mu je Ivana rekla da joj se svidja drugi, i da prekida vezu, na sta je Marko poludio ali je na kraju prihvatio i nastavio dalje. poslije petnaest dana mu je Ivana poslala poruku “gdje si prijatelju, sta radis, pa nikako da se javis prijateljici: saljem ti prijateljsku pusu, al bi mogla biti ona prava ako hoces?”Marko je u tom trenutku vec bio upoznao drugu curu, ali je ipak dao malu nadu Ivani i rekao da bi mogla biti prava pusa.Pitao ju je sta je bilo sa onim momkom?Ona mu je odgovorila da su samo “brijali” na sta je on burno reagirao. Tako su se dopisivali 20-tak dana nakon cega je Marko odlucio jos jednom krenuti u pustolovinu sa Ivanom. Za manje od mjesec dana trebali su se vidjeti u Dubrovniku. Marko je isao na ljetovanje. Dan prije nego sto je Marko trebao doci ni jedno ni drugo nisu mogli spavati, nisu vjerovali da ce se nakon toliko vidjeti. Bili su zajedno oko 8 mjeseci i to je bilo dugo vrijemena, on ju je volio svim srcem iako nije bio 100% siguran koliko ga ona voli. Ipak uvijek je mislio pozitivno i nadao se da ga voli bar pola kao on nju. Dosao je dan kada su se trebali naci,on nije vjerovao sta se sve dogada oko njega, nije mogao vjerovati nakon koliko ju je vremena vidio. Kada su se nasli zagrlio ju je tako jako i zeljeo je da tako ostanu sto duze ako je moguce vjecno. Razisli su se i rekli da ce se opet sutra vidjeti. Kada je isao kuci sreo je Dariju, gledao ju je ljutito, nisu se ni pozdravili. Tek sto je usao u kucu primio je poruku od Darije kako joj je zao zbog svega i da se bezveze ljutila na njega, bas kako je on prepostavio. On je prihvatio ispriku i oprostio joj je, i ona je poslala jos par poruka isprike, i on joj je sve oprostio. Sve je bilo dobro do sedam dana kasnije kad mu je Ivana poslala poruku da raskida, da ga voli,al ipak raskida. On je trazio objasnjenje al ga nije odmah dobio. Rekao joj je da se nadu navecer da popricaju malo, da mu objasni zbog cega, ona je na to pristala. Kada su se nasli on ju je pitao zbog cega, a ona mu je rekla zbog svega. On je sa malim osmijehom na licu rekao postoji svasta, trebam konkretan odgovor. Ona mu je samo odgovorila,volim te al mi se neda biti sa tobom. On taj odgovor nije prihvaio ali ipak je nastavio dalje, i tu je napravio kobnu gresku koja ga je mogla mnogo toga kostati. Poceo se nabacivati svojoj staroj ljubavi Dariji. Odmah joj je rekao da je na Ivanu zaboravio i da je nevoli, iako su obadvoje znali da nije tako. Darija
je bila tvrd orah cak i za Marka, led koji nepuca tako lako. Sutradan kada se vracao sa plaze primio je poruke od Darije i Ivane, kako je dvolican gad, kako ga nezele vidjeti vise i da je on proslost za obadvije.On se opravdao Dariji da nije nista lose zelio i kad joj se nabacivao da je vec bio prekinuo sa Ivanom, ona mu nije puno vjerovala. On ju je uvjeravao da nema razloga da mu nevjeruje. Na Ivanine poruke se nije pokusavao pravdati, jer ga je dvaput povrijedila, ali negdje u njegovom srcu znao je da je jos voli, i pokusao je naci pravi razlog. Pravi odgovor zbog cega su prekinuli dobio je brzo. Odgovor koji je dobio promjenio je mnogo stvari. Taj odgovor je bio kako su je prijateljice nagovorile da prekine, na sta joj je on rekao da buduce slusa svoje srce kada je u pitanju ljubav. Posto Marko nikad nije prestao vjerovati da bi on i Ivana mogli opet biti zajedno, tako joj je predlozio da se nadju kod nje. Ona je pristala i na tom susretu se rijesilo mnogo stvari. Kao prvo, pomirili su se, opet su zajedno od tog susreta, ali ga je ona zamolila da ne govori Dariji da su zajedno. On je nju poslusao i napravio malu gresku. Par dana poslije se vracao u Zagreb, jos par puta su se vidjeli i Darija je vjerovala da su oni posvadani. Kada je dosao u Zagreb,Marko se dopisivao sa Darijom i ona ga je bezveze pitala da li je u svadi sa Ivanom, on je odgovorio da nisu na sta se ona razocarala i nije vjerovala vise Marku. Marko i Ivana su bili zajedno jos 7 dana i Marku je bilo svega dosta zato sto su mu se svi mjesali u vezu, prekinuo je al odma poslije 10 min je nazvao Ivanu i zamolio je da im se nitko od njenih prijateljica ne mijesa u vezu.To je uradio zato sto je Darija rekla da Ivana zasluzuje boljeg od Marka. Marko i Ivana su nastavili dalje, vole se i vijerovatno ce potrajati njihova veza. To je ljubav na daljinu koju svaka svada i svaka greska i lijepa stvar ocvrsne.

Mandalinska pisma

Vidi onog broda
Ča´ no krivo idri,
Na njemu je dragi,
Ko´ temuna sidi.

Idri, idri dragi,
Lipo ti je vrime,
Jesi li obaša
Sve Šibenske rive?

Sve kotorske rive
I Zablačke porte,
Jesi li ljubia
Mandalinske divojke?

Nisan ih vidija,
Kamoli ljubija,
Nego san ti dušo,
Po moru plovija...

Tko si zapravo ti

Na ovome svijetu postoje mnogi ljudi,različitih vrsta.Postoje muškarci i žene,djeca,postoje crni i bijeli ljudi.
Jedino što znam da mije danas drago što živim u Hrvatskoj.Ta prelijepa zemlja,umjesto da gradimo svoj život na ovakvome tlu,mi uništavamo zbog pohlepe zbog novca i bogatstva koje i ovako ne traje dugo.Prošao sam puno toga u životu,i ja mogu reci da sam ranjen,da me život i nije baš volio.Zato ja volim život i vjerujem kako se ništa do sada nije dogodilo da nije bilo dobro za mene.Živim u svijetu u kojem je sve nekako ubrzano, čak i ovaj život,živim gdje je tehnologija napredovala,čak imamo i facebook društvenu mrežu.Pa pitam se čemu sve to kada izađem vani i pogledam zapravo stvarnost ovoga života.Vidim koliko je obitelji rastavljeno,na ulicama i više nema života ne čuju se dijeca kao se igraju,nego su nekako svi povučeni u sebe između zidova,kao da je čovjek izgubio svrhu svoga postojanja.Pa što to nije isto kao da lava stavite u kuću ili stan tko zna kako bi se on ponašao.Razmišljam nekako se sve promijenilo i želim se vratiti u djetinjstvo gdje kao dijete ništa ne znaš,ali sve želiš upoznati i istražiti.Prije smo se igrali na grupa traži grupu,žmire i mnoge druge igre i sada toga više nema.Doslovno kako pjeva Tompson da i danas brat brata vara i ne podnosi.Da znam sada su drugačija vrimena.Što vrijedi da sve to imamo kada treba pogledati zapravo stvarnost koliko je dijece usamljeno,koliko je obitelji razrušeno,koliko je starih i mladih ljudi bolesno opterečeni su brigama svojih života.Čovjek je izgubio pogleda da sve može biti dobro,a izabrao je nekako da sve bude loše.Stavljeni smo na zemlju da je obrađujemo,a mi je uništavamo i onda se pitamo čemu danas ovi potresi,čemu poplave.čemu stalno iz godine u godinu ljudi stalno ratuju,ili ratuju u svojoj nutrini.Ali kada zastanemo vidimo kako je još ostalo više dobra na ovoj planeti samo se malo u dobro gleda,samo je to dobro nekako sakriveno.Ljudi više i ne razmišljaju svojom glavom ne onako sve nam je nametnuto čak po cijele dane gledaju u onu ja je zovem kantu od Televizije koja ne

Tvoje misli određuju tvoj život.

ODLUČUJUĆA DOBROTA

Suvremena znanost, osobito epigenetika jasno uči da naše tijelo pamti. Ne pamti materija, nego životni duh koji oživljava tijelo. No, naš duh nosi arhivirane dobre i zle doživljaje, ružne i lijepe riječi, depresivne i radosne susrete. Čitav čovjek nosi rane u sebi, te je on određen reakcijama tih rana.
Ranjeni ljudi stvaraju društva, tajna i javna, rođena iz iskustva ranjenosti u sebi te im se pridružuju ljudi sličnih izranjenosti i reakcija. Sve negativno u svijetu, u društvima i u ljudima su plodovi izranjenosti. Ljudi će tražiti razloge da budu protiv raznih ustanova, kao protiv religijskih i Crkve, da budu protiv raznih uvjerenja, nacija, navika i običaja, samo da pokažu svoj protest iz njihove ranjenosti. Upravo zato nastaju sukobi, arogancije, ratovi, prijetnje, egoizam i neprijateljstva, bez nekih razloga. Rane ljude svestrano muče, navode na zlo, negativno razmišljanje i djelovanje. Izvori rana su u dubljim slojevima čovjeka u iskonskom zlu, koje je čovjeka istjeralo iz njegova izvornog ambijenta i uvelo u svijet bolesti, muka i smrti. Hagioterapija može liječiti rane i povrijeđenosti, a zlo može ukloniti samo Stvoritelj čovjeka i Zemlje.
Zlo je taj dublji sloj iz kojeg se rađaju rane, a iz rana povrijeđenosti, a iz njih razne reakcije. Pod zlom mislimo na: protivljenje protiv svega što postoji, na bijes zbog mučnog postojanja, na razaranje zakona prirode kako materijalne mrtve tako i biološke žive, napokon i samog čovjeka. To je nemoćna i nesvjesna srdžba protiv Stvoritelja, zašto je stvorio takav svijet. Zlo umjesto dobra.
Filozofski gledano zlo je manjak dobra. Umjesto da smo zdravi mi smo bolesni, umjesto da smo slobodni muči nas strah, umjesto mira razara nas nemir i tjeskoba, umjesto života odlazimo u smrt. Ali kad bismo zlo nadomjestili dobrom, bilo bi izvrsno i radosno živjeti.
Zlo je manjak dobra, a dobro je savršenstvo kojem ništa ne manjka. Zlo je uzrok svakoj patnji i boli, a dobro otklanja patnju i bol. Tako doživljavamo dobro i zlo. Dobro je sve što postoji, a zlo je ono što ne postoji. Zlo okrnji čovjeka i njegove sposobnosti, a dobro ih popravlja i usavršuje.
Dobro je isto što i bitak, egzistencija, postojanje i ono se nikad ne može uništiti. Zato zlo stvara samo manjkove u dobru. Dok u nama vladaju negativni osjećaji i ranjeni afekti, ostajemo u svojim ranama razarajući sve više svoj antropološki i psihofizički organizam, u manjaku smo zdravlja. No, pomoći pacijentu da se oslobodi mržnje prema uvrediteljima jest vrlo osjetljivo. Treba pronaći pravi put najprije za razum i volju, a onda za koračanje tim putem, a da ne bismo još više proširivali ranu i načinili uvredu.
Treba argumentirano prikazati zašto je dobro pokajanje a zašto ne prihvaćanje tuđih uvreda. Tuđa uvreda nas ubija, stvara u nama mržnju i zlo, te umjesto zdravlja stvara boli i smrtne rane.
Dobrota, praštanje i pokajanje su temeljne terapije, ali ih treba vrlo diskretno provoditi, jer ranjeni ljudi misle da ih hoćemo voditi u krepostan život, a ne u zdravlje. Diskretnost i ljubav su početak terapije.
Dobro ostaje neuništivo. Dobro ujedno liječi, osposobljava, obnavlja sve pokvareno i okrnjeno. Dobro je tlo na kojem se nikad ne gubi.
Zlo uvijek oduzima, kvari, stvara bol i muku. Zli, čovjek i stvorenja su ograničeni u slobodi i spoznaji, u moći i stvaralaštvu te zato čine zlo. Oni mogu trovati i razarati prirodu, okoliš i međuljudske odnose.
Temeljno je za liječenje čovjekovih rana spoznati i u život provoditi ono što je dobro. Treba vjerovati u dobro, misliti, govoriti dobro, odlučivati se za dobro, te živjeti dobro. Da bi se to moglo neophodna je stalna povezanost čovjeka sa Stvoriteljem, apsolutnim dobrom. Samo u toj povezanosti se pobjeđuje zlo, jer je Stvoritelj korijen iz kojeg raste čovjek.

Kada dajete neka bude od srca

LJUBAV ISKRENA SRCA

Srce je organ ljubavi, a ljubav je prostor istine, dobrote i jedinstva. Ljubav je sigurnost da postoji neko mjesto gdje ćeš pobijediti sve neuspjehe, sve bolesti i sve smrti. Ljubav ostvaruje sve čovjekove čežnje i vizije, zato je ona čovjekova vrhunska potreba za kojom je on spreman ići.
Ljubav je osoba kojoj smijem pokazati sve što je u mojoj naravi, mogu ostvariti sve što je dobro, a ne moram glumiti, mogu biti prirodan, baš onakav kakav jesam. Ljubav je netko tko uživa kad ja ostvarujem svoju originalnost, pa makar bio i potpuno drugačiji od svih. Ljubav je netko kome smijem sve reći a da se ne uvrijedi. Ljubav je netko pokraj koga ja smijem biti slab, grešan, netko tko me nikada neće osuditi. Ljubav je netko kraj koga se ne moram bojati svojih sjenovitih strana života, duše i tijela.
Ljubav je netko za koga znam da će i poslije smrti biti uz mene . Netko tko je vječito prisutan, uvijek ga mogu nazvati i sve mu reći, On je uvijek tu, On je u meni.
Ljubav je netko kraj koga mogu disati punim plućima. I kad me svi osude, prezru, On će biti na mojoj strani. Ljubav, to je nešto što čovjek ne može naučiti pokraj ljudi. U ljudima čovjek ne može pronaći ljubav. Čovjek ima stotinu različitih osjećaja, interesa, ali ne i ljubavi.
Dijete čezne za ljubavlju, a onda se razočara u roditeljima, braći, sestrama. Čovjek se uvijek može razočarati u ljubavi čovjeka. Ali ima jedna ljubav koja nikada ne manjka, uvijek je na mojoj strani, uvijek čeka na mene.
Ima Netko tko me stalno zaštićuje, Netko tko je uz mene i u životu i u smrti, u bolesti i zdravlju, u uspjehu i neuspjehu. Netko tko nadilazi sve ljude i zato u svakom čovjeku postoji samo iskra te ljubavi i želje da se ta iskra rasplamsa. U čovjeku postoji klica ljubavi, kao vječnog dobra. Ljubav je sam bitak, Stvoritelj a čovjek je odraz Njega, Njegova slika, a ljubav je samo jedna. Kada uđeš u tu ljubav, sve si našao.
Čovjek nikada ne može biti ljubav, već samo odraz, bljesak te vječne Ljubavi.
Ljubav nisi ti, kao što ti nisi sunce , ali dopusti da te sunce obasja, dopusti da te ljubav zahvati, tada će ona preko tebe dodirivati i one pored tebe i oni će je u tebi prepoznati.
Srce je organ ljubavi i zato ga treba osposobiti za prihvaćanje ljubavi. Čovjek koji je ranjena srca ne može ljubiti, ali se može osposobiti da prihvati ljubav.
Ljubav je spoznaja da si ti nekome dragocjen. Ako još do sada nisi sam sebe prihvatio kao dragocjenost, ako nisi shvatio da si ti zamisao, djelo tvoga Stvoritelja, da si ti darovan sam sebi, da ti imaš jedino sebe i da si neizmjerno važan, jer te tvoj Stvoritelj takvim učinio, onda toga sada postani svjestan. Ako to ne prihvatiš kao činjenicu, onda ćeš izgubiti sebe, svoju egzistenciju, a kad sebe izgubiš, što ti sve drugo vrijedi? Kad prihvatiš sebe, onda si prihvatio i ljubav Stvoritelja kojom te On bezuvjetno ljubi.
Budi kao dijete koje stalno traži ljubav. Traži je i shvatit ćeš da je tu, da ti se daje. Ona je tvoja snaga , tvoja sigurnost, s njom nadvladavaš sve svoje patnje. Ako se okreneš ljubavi, shvatit ćeš da je ona sunce koje te stalno obasjava. Ta Ljubav je tvoja sigurnost u svim tvojim stanjima, u svim tvojim životnim situacijama.
Bez spoznaje takve ljubavi, čovjek ne bi imao snagu u borbi za bolji svijet, za zdravlje, za život.
Ljubav je spoznaja da je i tebi netko dragocjen, da u toj osobi vidiš svoj život, ostvarenje sebe i ispunjenje svih svoji čežnji. Zato je ljubav čovjekova vrhunska potreba, za koju je spreman sve žrtvovati. Ljubav je vrhunsko dobro, duhovna stvarnost. Ona zato nije isto što i sviđanje, zaljubljenost.
Prava i istinska ljubav je vječna, ili je nema, jer je tada samo neki interes.
Čovjek je silno potreban ljubavi i zato kad je ne prima, u njemu se rađaju velike patnje, besmisao, depresije. Zato je za čovjeka najvažnije iskustvo da bude voljen i prihvaćen. Tek kad je čovjek voljen, sposoban je i sam voljeti. Čovjek treba najprije ljubiti samoga sebe, a to znači da mora postati svjestan da ima samo sebe, da je on projekt svoga Stvoritelja, da je sam sebi darovan i ako izgubi sebe, izgubio je sve. Da bi sačuvao sebe , moraš potražiti svoga Stvoritelja i postati svjestan Njegove bezuvjetne ljubavi koju On ima za tebe. Okupan u toj ljubavi, postat ćeš sposoban ljubiti i druge, jer ćeš tada shvatiti da te sa Stvoriteljem može povezati samo ljubav prema bližnjemu.
Ljubav je s toga vrhunski lijek, vrhunsko zdravlje . Bez ljubavi nema života. Osposobi se prihvatiti ljubav , kako bi je mogao darivati drugima. Samo okrenutost dobroti, ljubavi, istini, pomoći će ti da budeš ispunjen ljubavlju, da ona ispuni tvoje srce i učini te čovjekom sposobnim ljubiti drugoga, a time ćeš sebe uvesti u radost, sigurnost, zdravlje.
Vježba:
- Ja znam da postoji jedna ljubav koja je uvijek na mojoj strani, koja uvijek čeka na mene.
- Ja sam zaštićen od svih strahova, od svake nesigurnosti.
- Ja vjerujem da je ta ljubav bila uz mene u svim životnim situacijama. I onda kad mi je bilo
najteže, ta ljubav me obavijala i davala snagu da izdržim.
- Ta ljubav me nikada ne napušta. Ona je sa mnom u životu i smrti, u bolesti i zdravlju, u
uspjehu i neuspjehu.
16
- Želim kao dijete stalno tu ljubav tražiti, biti je potpuno svjestan i tako naći smisao svog
života.
- Želim da me ta ljubav osposobi da ljubim sebe , kako bih mogao prihvaćati i ljubiti druge,
jer zajedništvo u ljubavi iscjeljuje i mene i one pored mene.
- Prepuštam se toj ljubavi, osjećam sigurnost, jakost. Želim da tu istinu u sebe upiše svaka
moja stanica.

Govoriti: ja mogu, ja hoću, ja ću uspjeti!

Govoriti: ja mogu, ja hoću, ja ću uspjeti!
Jako je važno stvoriti naviku izgovaranja ovih riječi. Čovjek ne smije govoriti riječi ograničenja, jer to je na tjelesnoj razini. Zato ove riječi ne izgovarati kao sugestiju, nego kao uvjerenje.
Mogu, jer moj duh nema granica.
Hoću, dakle za to treba tvoja volja, tvoja odluka. Kad odlučiš, uspjet ćeš. Kad kažeš: hoću!
tada aktiviraš sve svoje stanice i sve moći duše, jer duh je neograničen.
Uspjet ću! – to je projekt vjere, to je kreativnost duha ( kao ''placebo efekt'' )
Čim se odlučiš: hoću i vjeruješ da ćeš uspjeti, jača tvoja duhovna snaga, ulaziš u
''placebo'' i sposoban si činiti velika djela, sposoban si ozdraviti. Potrebna ti je samo čvrsta i ustrajna vjera, da stanje postignuto ''placebo efektom'', zadržiš kao trajno.
Izgovaraj te riječi uvijek kad si u nekoj naizgled bezizlaznoj situaciji, kada te slama bolest, kada si nemoćan i obeshrabren. Izgovaraj ih s uvjerenjem da ćeš uspjeti i shvatit ćeš njihovu moć.
Sve što izgovaraš ulazi u tvoje stanice, one se aktiviraju i to provode u djelo, jer u svakoj tvojoj stanici je svijest i odluka.
Sjećati se, misliti i uvijek govoriti važne rečenice je duhovno zdravlje.
- Ja neizmjerno nadilazim sebe samoga
- Ja sam ono što mogu biti, a ne ono što sam sada
- Za let si dušo stvorena ( T. Ujević )
- Čovječe ne idi malen ispod zvijezda ( A. Šimić )
- Ja sam projekt i želim se razvijati
- Ja sam žir koji se želi razviti u hrast ( T. Ivančić )
Ako sve ovo zanemariš, postat ćeš frustriran, jer ako se ne razvijaš, ti si duhovno mrtav, jer ostaješ ono što si bio jučer, a jučer je prošlo, toga više nema, prema tome, nema ni tebe.
Ljudi koji stalno žive u prošlosti, koji iz svojih arhiva pamćenja vade samo one bolne i teške trenutke, njih već nema, oni su odavno već mrtvi.
Samo ljudi koji su projekt, koji imaju vizije, koji stalno žele činiti nešto novo, su genijalni ljudi.
U duhu stalno vidiš dalje, imaš stalno nove i nove spoznaje. Tko nije spreman slijediti duh, taj se spustio na psihofizičku razinu, taj samo vegetira. To su ljudi koji silno pate, jer samo kad dopustiš svom duhu da se razvija, da te mijenja, postaješ ono što trebaš biti. Postaješ – čovjek.

Oći su ogledalo duše