Običavao sam se prepuštati samosažaljenju i imao besprijekoran talent u zaključivanju kako je svima drugima bolje nego meni. Zahvalnost mi je uistinu otvorila oči. Zahvalnost je otvorila i moje srce, te sam shvatio: nije istina da sam sam.Postoji vrijeme u ljudskom životu kada nemamo nikoga blizu svog srca. Kod nekih ljudi to vrijeme traje kratko, privremeno može se reći. Međutim, ja sam jedan od onih koji su trajno sami. Moja usamljenost je dugotrajna.
Zvuči li vam ovo poznato?
Sve otkad mi sjećanje seže u prošlost, samosažaljenje je bila nit koja se uvijek vraćala. Običavao sam se prepuštati samosažaljenju i imao sam besprijekoran talent u zaključivanju kako je svima drugima bolje nego meni. Ustvari, u tome sam čak nalazio i neku vrstu zadovoljstva. Nažalost, nisam shvaćao kako je razmišljanje u tom pravcu ozbiljan problem.
Samosažaljenje je postalo moja navika.
Moj mozak bi automatski tražio razloge da se sažalijevam čak i u trenucima užitka. Dok bih jeo čokoladu, mislio bih: “Stvarno sam debeo”; dok bih bio na zabavama, govorio bih si: “Izgledam najgore od sviju,” a dok bih pjevao u zboru, mislio bih: “Bože, kako falšam.”
Kako su godine prolazile (a ja i dalje bio sam), sljedeće toksične fraze su počele odzvanjati u mojoj glavi: “Bit ću zauvijek sam”, “Nikada neću nikoga upoznati”… Pao sam na dno i našao se u rupi koju sam si, dan za danom, sam godinama kopaao. Nisam imao snage ništa učiniti. Izgubio sam svu nadu u sebe. Trebam li napisati da to nije bio nimalo lijep osjećaj? Znate i sami da nije.
Danas nema traga tom bolnom razdoblju kada sam se osjećao tako potišteno. Sretan sam.Što se promijenilo?
Donio sam odluku: “Odustajem od samosažaljenja i izabirem biti zahvalan.” Jedne sam večeri na komadu papira velikim slovima napisao “ZAHVALNOST” i nabroio sam sve ono za što sam bio zahvalan: imao sam gdje živjeti, svjež zrak koji sam udiso, ljubazni ljudi koje sam tijekom dana susreo, činjenica da sam mogao brati maline u svom vrtu”…
Naveo sam preko 100 razloga! Kako je to bilo moguće? Autor Psalma 63 je napisao kako duša može biti suha i žedna. Moja duša mora da je bila toliko isušena kad joj je trebalo toliko zahvalnosti.
Ako se osjećate iscrpljeno, ako vam u osvit dana naviru misli kako ćete zauvijek biti sami, te kako je to tužno, bolno i strašno, molim vas da načinite popis svih onih stvari zbog kojih ste zahvalni. Odmah sada. Dovoljno je skupiti samo pet razloga: “Imam što obući, mogu se koristiti internetom, moj doručak je bio preukusan, ljeto je, imam još jedan dan života pred sobom.”
Ovo su samo primjeri, no vrijedno je da napišete vlastite razloge zbog kojih ste zahvalni. Onda se osvrnite na svoje osjećaje, samosažaljenje ili zahvalnost, te potom izaberite ono što je za vas najbolje.
Ja izabirem zahvalnost. Ne zauvijek. Za jedan dan. Za danas. Za tri godine. Zahvalnost je otvorila moje oči i moje srce. Došao sam sebi: nije istina da sam sam. Vidjeo sam svoju obitelj, prijatelje, poznanike, susjede, stanovnike grada u kojem živim, te sve one koje susrećem u autobusu, u trgovinama, na biciklističkim stazama. Primijetio sam kako oko mene ima toliko zanimljivih ljudi koje ranije nisam uspijevao uočiti.
Zahvaljujući tomu što sam zahvalan, nije me strah biti sam. Zahvalnost me sprječava da se osjećam usamljeno. Zahvalnost me čini raspoloženim.Napustio sam egocentričnu iluziju usamljenosti i stojim s obje noge na zemlji.
Stvarni svijet je pun prekrasnih ljudi koji žele upoznati mene i tebe, možda i na duže vrijeme i možda samo kako bi čuli o zahvalnosti i mogli se othrvati samosažaljenju i iščupati se iz vlastite crne rupe.
Post je objavljen 12.01.2017. u 16:17 sati.