petak, 27.04.2007.
Osmijeh za sva vremena
Danas sam naišla na ovaj članak, i jednostavno mi se učinio presavršen....
Svatko tko voli skijanje naći će nešto u njemu....
Savjetujem vam da ga cijelog pročitate, nećete požalit. A kome se neda,bar bacite oko....
članak sam našla tu
Naslovnice su samo jedan dan bile rezervirane za odlazak najveće hrvatske sportašice svih vremena. Pravedno? Vjerojatno ne, makar njoj tako najviše paše. Osvojila je sve, više ništa nije ostalo. Protivnicama su ostale mrvice, druga mjesta, srebra i bronce. Nama su, pak, ostale uspomene. Uspomene na sve medalje, sve pothvate, sve uspjehe. I na osmijeh, osmijeh s kojim je skijala i koji je konačni dokaz čudesnog talenta...
Teško smo mogli zamisliti da ćemo svjetski najuspješnijeg sportaša imati u skijanju. Mi smo, na kraju krajeva, zemlja gdje su sportovi s loptom zakon, zemlja u kojoj velikane brojimo u nogometu, košarci, rukometu, vaterpolu i tenisu. Svakako ne skijanju. Barem je tako bilo do pojave Janice Kostelić. Deset godina kasnije, naš sportski svijet okrenut je 'naglavačke'.
U sportu gdje ni izbliza nismo imali kandidata za postolja, odjednom smo dobili višestruku olimpijsku i svjetsku medalju. I makar su Krešimir Ćosić, Dražen Petrović i Toni Kukoč istinski velikani svjetske, a napose europske košarke, i makar je Davor Šuker bio Zlatna kopačka SP-a, i makar je Ivano Balić najbolji svjetski rukometaš protekle četiri godine, i makar je Perica Bukić najtrofejniji vaterpolist svijeta - a nabrajati možemo još dugo, od Matije Ljubeka preko Đurđice Bjedov do mnogih drugih - niti jedan hrvatski sportaš nije bio uspješan poput Janice Kostelić. Ne znači to da je najbolja, jer sportovi, konkurencija i vremena ne mogu se uspoređivati, no Janica je uistinu bila svjetski vrh vrhova. Godinama.
Skijanje, dakako, nije nogomet niti košarka, ali je definitivno svjetski sport. A postići sve što je postigla Janica Kostelić mogu samo najveći. Zapravo, to može samo Janica. I zato je - najveća.
Hoćemo prvo nabrojati operacije ili olimpijske medalje? Jer, vratiti se u skijanje, i to vratiti se na način na koji se Janica vraćala, jednako je, ako ne i teže, kao osvajanje olimpijske medalje. I zbog svih tih ozljeda te drugih problema sa zdravljem komentar "pa kako je mogla otići u naponu snage" jednostavno bi bio - sebičan. Većina nas ne bi mogla hodati, a ne osvajati zlatne medalje.
A bilo ih je. Nezaboravni Salt Lake City s tri zlata (slalom, kombinacija, veleslaom) i jednim srebrom (super-G) te statusom najveće zvijezde cijelih ZOI. Uspkos bolesti, u Torinu su pridodane još dvije olimpijske medalje - zlatna kombinacija i srebrni super-G. Svjetska prvenstva nisu joj nikad bila prioritet, no kad je već otišla na njih zašto ne pobrati još koje zlato - 2003. uzela je dva u St. Moritzu (kombinacija, slalom), dvije godine kasnije uzela je još tri u Santa Caterini (spust, slalom, kombinacija).
U vitrine je pospremila i tri Velika globusa (2001., 2003., 2006.), jamačno bi i još par da nije bilo nesretnih ozljeda. U svojoj posljednjoj sezoni porušila je rekorde s brojem osvojenih bodova i usput kompletirala davno postavljeni cilj - pobijedila je u svim disciplinama u utrkama Svjetskog kupa. Predivan, nedodirljiv curriculum vitae upotpunjen je s 30 pobjeda u Svjetskom kupu (20 u slalomu, 4 u kombinaciji, 2 u superkombinaciji, 2 u veleslalomu, po jedna u spustu i superveleslalomu). Ti će uspjesi biti zapisani u hrvatske almanahe zauvijek, no mi koji smo imali privilegiju proživjeti njenu eru pamtit ćemo još štošta.
Na primjer suze. Suze tuge kada su joj se dogodili stravični padovi. Suze radosnice dok je u SLC-u pisala olimpijsku i hrvatsku sportsku povijest. Suze tuge kada je odlučila otići, suze radosnice kada je grlila brata Ivicu nakon njegove olimpijske medalje. Nikada Janica nije bila emocionalnija, što će također dovoljno reći o velikoj sportašici.
Ali više od suza pamtit ćemo osmijeh. Osmijeh dok je primala medalje, osmijeh dok je pozdravljala okupljena mnoštva na Trgu bana Jelačića. Osmijeh u ciljnim ravninama, nakon što je još jednom iza sebe ostavila - sve. Osmijeh dok smo slušali hrvatsku himnu koju Anja Paerson zna bolje od švedske. I više od svega - osmijeh na startu, osmijeh dok se skijala prema novoj pobjedi.
To mogu samo najveći. Oni koji jednostavno znaju da su najbolji, oni koji su toliko talentirani, toliko u "zoni" da im stopostotna koncentracija dolazi sasvim prirodno, ne moraju o njoj razmišljati. Dok se druge skijašice "bore" sa snijegom, štapovima, skijama, pritiskom, Janica se s osmijehom spuštala niz staze. Brže od svih ostalih.
Do Janice nije nitko znao da postoji i neki drugi način skijanja. Zaista nije fraza niti demagogija, Janica se skijala drugačije. Bila je na skijama poput svih ostalih, no dok su se druge skijale, ona je klizila. Njen slalom bio je fantazija, fantazija koja se ne može naučiti. Niti ponoviti. Fantazija s osmijehom. Osmijehom za sva vremena...
Objavljeno u 18:16 • Komentari (8) • Isprintaj • #
