skeniranje dna

krenuvši polako, deset po deset sekundi, preskočivši neke dane zbog vremena....a, neke druge zbog nevjerojatne činjenice da mi je sunce "pobjeglo"...stigla sam do 120 sekundi sungaziga.
mnogo toga u svojem životu sam se odrekla svojevoljno ili jednostavno odustala...tako da mi je to možda po malo postala i navika. od svega mogu otići, odustati...ali, sada isplivava na površinu činjenica da je ponekad potrebno zapeti, biti tvrdoglav i uporan usprkos svemu i ne odustajati da bi se nešto dobilo.
sumnjam da bi me išta uobičajeno natjeralo na takvo ponašanje. nije mi u genima. no, otkad sam čula nešto više o sungazingu bila mi je želja da saznam još i da pokušam. odmah mi je bilo jasno da to ne može u svojoj biti imati puno veze sa senzacionalističkim natpisima po novinama koji u centar cijele prakse sun gazinga stavljaju prestanak potreba za hranom i život bez jedenja. sasvim ignorantski, sasvim glupavo. to stvara pogrešnu sliku o ovoj vrsti joge i izaziva hrpu besmislenih pitanja i čuđenja, a vrlo često i odbojan stav.
nakon nedavnog prisustvovanja predavanju hire ratana maneka u osijeku, znala sam da nešto ovako dobro i jednostavano ne mogu i neću propustiti. moram barem pokušati.
prvi dan sam se zaputila na šetalište s kojeg sam znala pouzdano da se zalazak sunca vidi u svoj svojoj ljepoti. jutra za mene ne dolaze u obzir. i zbog moje naravi i zbog činjenice da se sunce pri izlasku odavde jednostavno ne vidi.
prvih deset sekundi nisu i nikako ne mogu biti problem. bilo je predivno. no, meni je svaki zalazak sunca oduvijek predivan. nažalost, uskoro se pokazalo da ovo mjesto nije sasvim idealno za sun gazing. previše ljudi izlazi upravo u to doba u šetnju duž rijeke....previše buke, šetača, ometanja....a, s vremenom kako se dužina gledanja povećava očito bi postalo čudno da stojim na istom mjestu po pola sata gledajući u sunce...nije mi namjera privlačiti pažnju okoline i biti bijela vrana...samo želim u miru gledati.....
znam da ima sretnika kojima ovo uopće nije problem. ali meni jeste. kao i često puta do sada, kad nešto u meni zatreperi i pokrene se želja za nečim-gotovo istovremeno pojave se i prepreke. imala sam običaj misliti da ako je to meni suđeno i namjenjeno-tada će se pojaviti i načini kako da to učinim.
ovaj puta, moja radost pri gledanju u sunce je toliko velika da ne želim dozvoliti nikakvim preprekama da me ometu u tome. pa, zabogamiloga, ja samo želim gledati u sunce! postoji li išta jednostavnije, prirodnije i običnije....sasvim miroljubivo, nenametljivo, gotovo samozatajno....
oko mene su, naravno, visoke zgrade. grad se opružio i razlijegao ravnicom na sve strane. teško je pronaći povišeni teren s kojega bi pucao pogled u daljinu. popeti se na krov zgrade nema smisla, jer ona nije dovoljno visoka da nadvisi ogromno drveće koje ju okružuje....
tako sam nekoliko dana išla biciklom duž rijeke što dalje od naselja, kako bih pronašla mirno mjesto za gledanje. no, teško....s mirnih mjesta u pravilu puca pogled na guste šume visokih topola , hrastova ....s takvih mjesta je moguć pogled u sunce samo u vrijeme kad je ono još uvijek previsoko na nebu.
našla sam ipak jedno mjesto uz rijeku na kojem nema previše ljudi...tek nekoliko jogera i vlasnika pasa koji svoje ljubimce dovedu ovdje na večernje osvježenje u rijeci. poneki biciklist. do tog mjesta imam oko 20 minuta pedalanja biciklom....voljela bih da mi je bliže, jer nisam sigurna da ću uvijek moći ići ovako daleko.
zadnjih nekoliko dana sunce je napravilo pomak na nebu, te ga trenutačno mogu gledati unutar onih sigurnih sat vremena prije zalaska direktno iz mojeg stana. što je odlično.
svejedno, nastojim dok god je to moguće tj dok je vrijeme lijepo, izaći negdje u prirodu. ipak je to drugačije...
jedna od stvari koje me rastužuju je činjenica da oko mene ima vrlo malo ljudi koji su skloni ovakvim alternativnim stvarima. nije mi toliko bitno što moji prijatelji, poznanice i kolege nemaju interesa za to, koliko me zna zaboliti njihovo otvoreno omalovažavanje i prezir, čak ponekad agresivnost u glasu kad o tome razgovaramo - kao da ih ja na bilo što nagovaram. što sasvim sigurno nije tako.
primjećujem još nešto što se ponavlja u njihovim reakcijama: spremni su otvoreno i od prve priznati da ne znaju ništa o npr. sun gazingu, ali već ga slijedećom rečenicom proglašavaju s visoka i nadobudno glupošću u koju oni ne vjeruju! dakle, princip bi bio: što manje o nečemu znam, to više prava imam donijeti kategoričan negativan sud o tome i nema ni najmanje sumnje da sam ja u pravu, a onaj drugi budala. zanimljiv stav. nemam riječi. osobno sam uvijek imala želju najprije saznati ponešto o temi koja mi je nova, pa zatim reći je li to za mene u redu ili ne. no, čini se da neznanje ima prednost i veću vrijednost od znanja. kod nekih.
na stranu sve to.....meni tih nekoliko trenutaka -za sada svega 120 sekundi gledanja u sunce na zalasku pričinjava veliko veselje i pobuđuje u meni neko čudesno poštovanje i potrebu da se zahvalim suncu kad god ga ugledam onako divno rumenog na horizintu ...
samo gledanje u njega mi nije od početka pričinjavalo nikakve probleme. prvih nekoliko dana gledala sam neposredno prije zalaska....možda svega 10 ili 15 minuta prije....i samo koliko je preporučeno. svjetlosni efekti nakon zatvaranja očiju su mi jednako zanimljivi kao i samo gledanje sunca...ono mi ostaje i dalje pred očima blješteće i toplo kao i dok ga gledam.
jučer sam odradila spomenutih 120 sekundi iz moje kuhinje, iako moram priznati da sam stigla kući malo iza vremena koje sam planirala, tako da sam vidjela tek jak odbljesak sunca iza linije krova obližnje zgrade...ali i to je bilo sasvim dovoljno, a kao sporedni i zabavan efekat pojavila se i blještava aura oko iste zgrade koja je sjaja daleko preko neba. kod ovakvog gledanja u pravcu zalaska kad se ne vidi direktno sunčev disk, ali se jako dobro vidi njegova svjetlost, nakon zatvaranja očiju predamnom su nakon sjajno žute, blještale plava, zelena, ljubičasta.....
jedini sporedni učinak koji možda nije ugodan, ali nije ni posebno snažan niti bitan, je sasvim lagani pritisak na čelu koji ponekad osjetim nekoliko minuta nakon gledanja u sunce....to čak nije ni glavobolja. i brz prođe. ali, se kod mene ova navika gledanja u sunce stvorila za mene neuobičajeno brzo. rekla bih da mi nešto u danu nedostaje kad naiđu oblaci i sunca nema. iako se to do sada desilo svega jednom....i baš kad sam s tugom pomislila da je za taj dan sungazing propao - kroz pukotinu u oblacima sunce je izvirilo taman dovoljno dugo da ga mogu sigurno i smireno promatrati koliko mi treba.....osjećala sam se kao da nisam izvisila na nekom spoju! sjajno!
danas je kišilo i cijeli dan je oblačno. na zapadu vidim da se kao lagano razvedrava, a bliži se 18 sati. razmišljam da uzmem bicikl i provozam se prema rijeci....130 sekundi mi se čini sasvim vrijednim toga...