Ma k vragu i sve! Šakom sam lupio po stolu i zapitao se kuda sve to vodi. Zašto me odjednom briga za Nju. Nije me bilo briga dok je bila tu, uz mene. Što se promjenilo? Sada nemam kome pričati a da me zaista sluša. Sada mi nema tko učiniti ovaj prostor ljudskijim. Hrpe neopranog suđa i veša počele su zaudarati. Cvijeće u vazi trulo je i smrdi a ja ga nemam volje ni baciti. Vrijeme je da unajmim čistačicu.
Izmožden sam buljio u strop. Otela mi je i ono malo života. Pročitao sam negdje da svaka tjelesna aktivnost te vrste skraćuje život. Zato neke vrste i crkavaju poslije parenja. Ah, ti znanstvenici, po njima bi već svi pocrkavali. Odvratan je ovaj svijet, sve je zabranjeno, sve je štetno.
Danas je Valentinovo. Hrpa zaljubljenih djevojčica korača gradom sa ružama u ruci. Zlo mi je od toga. Odlazim u kino na neki horor. Horor? Prije komedija! Malo crvene boje prsne tu i tamo. Nekoliko prepada izazvanih zvukom. Previše predvidljivo. Djevojčice u redu iza mene vrište. Živcira me to. Vrijeme je da ih netko utiša. Film završava i svjetla se pale. Izlazim van. Putem do stana nailazim na park koji je inaće napušten, moj park. Tamo su samo one djevojčice. Sada se smiju. «Jeste vidjele onog čovjeka u redu ispred nas? Stvarno je jeziv» Primjećuju me. Njihov razgovor prestaje. U očima im se nazire strah. Dolazim do jedne. Jeziv. Tu malu zaista treba naučiti pameti. Pokazat ću joj što je jezivo. Pokuša bježati no zapne i padne. Naginjem se nad nju. Prstima prilazim njenom vratu. Stišćem ga. Oči joj se pune suzama. Rukama pokušava maknuti moje. Grebe me noktima a ja pojačavam stisak. Tijelo joj se opušta i pada dok iz daljine čujem vrisak preostalih djevojčice. «Recite to ikome i mrtve ste» kažem jasnim glasom dok popuštam stisak s djetetova vrata. Ostaju crveni otisci na njemu. Crveni poput ruža koje se darivaju na Valentinovo. Ja sam svoje ruže upravo poklonio.
28.11.2009. | 18:35 |
18*reci mišljenje | print | * | ^
