Da, živa je, djevojčica je živa. Nisam ju nikada ni namjeravao ubiti. Iako, moram priznati, osjećaj je dobar. Osijećao sam se močno dok sam joj prstima stiskao vrat. Dok je žila sve jače pulsirala, a ona se pokušavala istgnuti iz stiska, prekinuti mučenje.
Dobar sam čovjek. Zaista. Ljudi mi ne vjeruju, ali jesam. Volim prirodu i poeziju, volim fotografije, i najveću umjetnost-tijelo žene. Volim čak i sladoled. I Inesine lizalice od ananasa. Volio sam i Ines. Dok me nije napustila. I njoj sam darovao ruže. Za rođendan. Držao sam ju za vrat sve dok nije zašutila, nikada se nije opirala, ne na klasičan način. Njen otpor je bio, podmukao, proračunat, ja bih vikao a onda me tješila. I udario sam je jednom, pričala je da će sve biti u redu. Nisam mogao podnjeti njeno ponavljanje: « Ma nisi ti loše mislio. Ma dobar si ti» Po njoj su svi bili dobri. Za svakoga je pronalazila opravdanja. Svatko je po njoj bio dobar jer je svatko imao opravdanje za svoje loše postupke. I moj je udarac opravdala. Po njenom nisam znao kako pokazati ljubav. Zato sam ju davio. Zato sam ju udario. I zato je nije više tu. Nije tu jer sam ju volio.
Mogao bih malo voljeti banku i opljačkati ju, zar ne?
Ili možda onu neljubaznu prodavačicu u dučanu, baš me zanima hoće li njen pogled i tada biti prkosan ili će ponizno moliti za milost?
Da, odlučio sam, u sendviču više neću pronalaziti ustajalu salamu.
29.12.2009. | 10:48 |
10*reci mišljenje | print | * | ^
