sintagma kao metafora
neće proći
kad sanjam te zatvaram oči
ne spavam nikad jer pohodiš mi misli
ako po vazdan pred očima tvoj lik vidim
živa si vjeruj mi i uvijek ista
godine idu i ja te slijedim
smiješ se poznajem te dobro
svaki osjet u pogledu te ima
da nisi ne bi ni bila
tu na dohvat
u očima
četiri godišnja doba
jutrom naravno
sve se tako skupi
u našoj potrebi
ima nas u praskozorje
krešendo oluje
igre dodira
u neznakama novoga dana
trajanje naše u vremenu
slijedom notnog zapisa
treba samo znati
pravi takt odabrati


kako da ne mislim
kako da ne sanjam
poruke noćne pretvorim u stih
da sanjam kažeš
nakon tvojih riječi
noć postaje dan
samo da nađem još onu nit
ima nešto što nas veže
more plave tišine
možda oči u njemu vidmm
tako to ponekad krene
ispuniš mi snove
ostajem budan
zamijenio sam noć za dan
čitaj me do sutra
čudan neki san
BS 20201217