previše previda napravimo
partija šaha nepovratno se završi
crna dama i bijeli kralj predaju potpisuju
vlakovi kroz život i dalje prolaze
brazgotine trajno ostaju
plodne njive suši odoljevaju
čemu suze modroga neba trebaju
greškom ostajemo sami u svemiru
nikad samoću ne tražimo
u poljima žito dozrijeva usprkos kukoklju
u snu razloge tražimo
jedno od nas tvrdit će da ne postoji povijest ljubavi
zašto smo onda trajali
ležaj prostirali
umorna je večer modrome nebu pratilja
još samo zvijezde da prolete
ostaje nam srce puno sjete

Ima li divnih godina


Ima li divnih godina
Živimo ih ovako i onako
Vremenu uprkos
Inat pobjeđuje
Naravno da su divne
Naše su
Zajedništvo misli
Rijeka sjećanja
Dodajmo tu ljubav
Sve cvijeće ovoga svijeta
Život živimo
Nade osjećajima gradimo
To je naša pjesma
Ako imamo s kime dijeliti
Vatromet zvijezda prolazi
Želje ostaju ostvarene
Neostvarene
Znamo ih
Ljubimo
Ruža na onoj planeti
Naša ruža
Čekanja
Čekanje je nada izgradila
Eto sreće na livadi

BS 20200817

kažeš da Ti je najdraža
Sretan ti rođendan!

Sergej Jesenjn
Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muči:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
Nek miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
Svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

1924.
(Prijevod: Dobriša Cesarić)

Sanjat ću te noćas
Bit ćeš tu do jutra
ode mirno more
ne puštam te više
razgovor mi treba
i ruka na mom tijelu
gledat ćemo zvijezde
uz nas nek se želje gnijezde

Otočkoj

dođu tako vremena
misli se nekud u prošlost vraćaju
provjeravamo sebe
osobine čije su u nama
nalik kome
imamo vrijeme ovog svijeta
Izmiče nam neumitno
još nismo na čistu sami sa sobom
za druge nije ni važno
kćeri obično očeve slijede
majka je majka
i kad ode misao za njom stremi
pronalaziš ljepotu tvog života
jer majka je ta što nam utire put
kome sam nalik
nevažno
o kome mislim nije bitno
ugrađeno je to odavno u nama
samo slijedimo put
oči zelene bit će u očima smeđim
pokreti i misli objedinjeni žive u nama
i samo je jedna mama

KAVA U PODNE

Čudna su ta podneva s kavom
Oni se bude
Kasnu noć kad odrade
Nostalgično zagledani u daljinu
Onako na osami
Gutljajem da razbude se
Kažu snove su košmarno odspavali
Okasnili u noći punog Mjeseca
Stihovi zaboravljeni vise u zraku
Tko bi se sjetio takvih stvari
Tko i za stih više mari
Popio bih kavu u dvoje
Ona već na mjestu drugom recikllra snove
U zoru svoju kavu popih
Sa ševom se budim
Shakespearea slijedim
Kako vam drago
Popijte tu kavu sami