Da li je dijalog dvostruki monolog
Svatko svoju priču ima
ponavljajući finese ljubavne
tko bi ga znao
prepoznao u osmijehu
zašto bi bila potrebna pitanja
u dijalogu su obvezna
ovako svaki svoju temu vrti
ne nedostaje praznina u toj suprotnosti
svaka ruka zna svoj trenutak dodira
neumorno pokrećemo svoj film
iz svoga kuta mjesečinu iščitavamo
nema zamora u igri ljubavnoj
nadopuna u šutnji noći
ono ja i ono ti
monolozi traju misli se isprepliću
i pogledi nam ogledalo postaju
miror čudna dvojnost u stapanju
monolog uvijek stvara nenamjernu intrigu
znaš da plovim ti luku pripremaš
ja sam plima ti oseka
ipak negdje je i mjesto dodira