Prijatelj moga sina napisao je na FB:

Nikola Seljan
2 h ·
Bilo je to negdje 1995., pred kraj posljednje školske godine osnovne škole. I promišljanja da li, uz gimnaziju, nastaviti dalje i u srednju muzičku školu. Baš u to je vrijeme Oliver trebao imati koncerte u Lisinkom, nekoliko večeri za redom. A Večernji list je organizirao nagradnu igru - prvih 10 koji donesu kupon na blagajnu KDVL dobiju besplatnu kartu za koncert. Blagajna se otvarala od 9, a moj prvi pokušaj dolaska bio je oko 8:30. Naravno, preko 10 ljudi već je čekalo, neki su tamo vec bili od 6. :-) Pa sam tako i ja iduceg dana, s novim kuponom - i, dobio sam kartu! :-)

Koncert je bio divan, dirljiv, emotivan... Oliver, na klaviru, gudački kvartet, Vedran Božić na gitari, Hrvoje Rupčić na udaraljkama. Ja sam cijelo vrijeme pažljivo slušao klavir - svaku frazu, improvizaciju, upijajući oduševljeno svaku notu tih jazzy, funky, oliverovskih aranžmana. I tad se rodila odluka - želim i ja naučiti (tada sam još mislio da se to može naučiti :-D) tako svirati.

Pa, kad je došlo vrijeme, istraživao sam koje su mi mogućnosti - tada je postojao zabavni/jazz odjel (ne znam postoji li to još i danas) na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinkog, no uvjet je bio završena osnovna škola klavira, a ja sam završio harmoniku. No, tada sam saznao za glazbenu školu Funkcionalne muzičke pedagodije (FMP), danas Glazbeno učilište Elly Bašić - i tamo sam upisao na Teorijski odjel, kasnije i kontrabas. Divne, divne godine! :-)

Danas, više od 20 godina nakon toga, jako sam zadovoljan svojom odlukom i izborom. I često se sjetim tog davnog Oliverovog koncerta u Lisinskom, moje fascinacije i inspiracije te načina na koji mi je usmjerio život. Ono što sam poželio te večeri, ostvario sam - no, to je bio samo početak i mali dio svega što sam, na putu glazbe koji je slijedio, dobio. Na putu koji još traje, nadam se, sve do mog posljednjeg daha.

Počivaj mirno, dragi Olivere! d

BONACA U PREDVEČERJE

More ko žena miče pločice svojih dragulja,
U sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive fazete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.

Na dnu u tmini sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijete.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica od ulja.

Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda.

Na pučini jedro, lik rumenog broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.







Gumbelijum roža

Gumbelijum roža
fino diši,
na galgam se bumo
zibali si.

Hej, haj, prišel je kraj,
nigdar več nebu dišal nam maj!

Zavijal celu noč stekli je pes,
celu noč pilko nam hoblal je les.

Z scalinom nam buju prelejali grob,
v pesje gnojnišče zlopatali drob.

Gumbelijum beli mertvečki diši,
z galgah se nigdo povernul ni.

Hej, haj, nek cvate maj,
nigdar nas v pekel taj
nebu nazaj."