BONACA U PREDVEČERJE

More ko žena miče pločice svojih dragulja,
U sjeni jedra čipkastu pjenu plete.
Blistaju zelenomodre, žute i sive fazete,
drveno rebro lađe voda usnom ljulja.

Na dnu u tmini sivog morskog mulja
potopljene stvari miču se i svijete.
Nad zrcalom modrim bijele ptice lete.
Voda je teška ko kružnica od ulja.

Iz dimnjaka lađe pramen čađe kulja,
cvrči na ognju riba; vonj smole i joda.
Titraj jegulje svijetla, gluha i nijema voda.

Na pučini jedro, lik rumenog broda
i ticalo bijelo svjetionika.
Pod palubom oganj. Smijeh. Harmonika.







Gumbelijum roža

Gumbelijum roža
fino diši,
na galgam se bumo
zibali si.

Hej, haj, prišel je kraj,
nigdar več nebu dišal nam maj!

Zavijal celu noč stekli je pes,
celu noč pilko nam hoblal je les.

Z scalinom nam buju prelejali grob,
v pesje gnojnišče zlopatali drob.

Gumbelijum beli mertvečki diši,
z galgah se nigdo povernul ni.

Hej, haj, nek cvate maj,
nigdar nas v pekel taj
nebu nazaj."