O postanku, razvoju i bogatstvu oblika šestinske narodne nošnje, koja je dobila naziv “šestinska”, a nosi se i u Gračanima, Remetama i Markuševcu, sve do Granešine, kao i u gotovo svim mjestima sjevernog dijela podnožja Zagrebačke gore, saznajemo iz monografije “Seljačke nošnje na području Zagrebačke gore” Vladimira Tkalčića.
Ne zna se točno kada je ona nastala. Autor ove vrijedne monografije uspio je oteti od zaborava podatke od neprocjenjive vrijednosti narodnog blaga mukotrpnim obilaskom Šestina, Gračana i drugih mjesta na podnožju Zagrebačke gore. U radu mnogo su mu pomogla sjećanja starijih ljudi.
Šestinska narodna nošnja prozvana je po mjestu Šestine, vjerojatno zbog toga što su Šestine bile u ono vrijeme u najživljem kontaktu sa Zagrebom. Šestinčani i Šestinčanke (a tako su u Zagrebu zvali sve seljake u šestinskoj narodnoj nošnji, ako i nisu bili iz Šestina) dolazili su u grad radi trgovine. Pod “trgovinom” podrazumijevala se prodaja voća u takozvanim žutim košarama koje su seljaci, odnosno seljanke nosile na glavi na trgove u grad Zagreb. Kako su Šestinčani imali vrlo malo zemlje, najviše zasađene voćnjacima, što je i razumljivo obzirom na blizinu grada, nisu od tih prihoda imali osiguranu životnu egzistenciju. Neimaština i oskudne životne prilike prisiljavale su Šestinčane i Šestinčanke da se osim trgovine, bave i težačkim poslovima na tzv. gospoštijskim imanjima. Pored toga Šestinčanke su se bavile i pranjem gradskog rublja, koje su donosile kući, parile ga i prale u koritima u tekućoj vodi na potoku, rolale (umjesto glačanja) i nosile u grad.
Autor monografije “Seljačke nošnje na području Zagrebačke gore” pretpostavlja, sudeći po svemu što je o razvitku ove nošnje i sadašnjem njezinom izgledu uspio saznati, da ona, izuzev kroja, nije stara. Znači da je njezin sadašnji izgled novijeg datuma. Tkalčić, naime, smatra da se šestinska nošnja razvila u toku XIX stoljeća.


iz zbirke porodice Krajač

Mora se priznati da ova narodna nošnja obiluje živim i skladnim bojama jednako ženska i muška, a odaje vedru i veselu ćud njezinih stvaratelja. Posebna njezina karakteristika je koketan izgled kompletne muške i ženske nošnje kao i njezinih dijelova. Taj tip nošnje poznat je ne samo u prigorskoj okolici podno Zagrebačke gore otkud je nikla, već daleko šire van granica naše zemlje, sve do daleke Amerike, gdje je puno originalnih nošnji nažalost, prodano.
Na ovu nošnju, kao i na sve ostale naše narodne nošnje, odnosno njihove izmjene utjecale su desetljećima i stoljećima kreativne sposobnosti gradskih i seoskih krznara, čohača i krojača. Ništa manji nije bio utjecaj kupljene dućanske i sajamske robe. Pretpostavlja se da je kroj muške nošnje kopiran prema odijelima gospoštijskih “inoša” (koji su redovito nosili malene šešire i magnatskoj odori sličnu odjeću), no unatoč tome muška nošnja iskače, kao posve zaseban tip. Bilo kako bilo, ova je nošnja nešto posebno, karakteristična za seljaka zagrebačke okolice, koji je znao da tuđinske gradske utjecaje dosta ukusno asimilira oblicima svoje starodrevne nošnje. Tom sposobnošću dali su seljaci, stvaratelji ove nošnje, vidni izražaj svojoj vedroj ćudi.


moj ujak u posuđenoj nošnji porodice Kecerin

Šestinska narodna nošnja, koja se nosi pod gorskim obroncima sjevernog Zagreba, kolikogod je karakterizira jedinstveni kroj, ipak ima isto tako pojedinosti u razvoju oblika, koje su za svaku župu različite, a isto tako su različiti nazivi za pojedine dijelove nošnje.
Činjenica je da na razvoj oblika narodnih nošnji u Hrvatskoj, tako i u ovim župama, veliki utjecaj je imala podjela zemlje na župe i na razna gospoštijska dobra.
I kod ženske šestinske nošnje, koja pokazuje veće bogatstvo oblika veću otpornost na nove utjecaje od muške, ipak se mnogo toga promijenilo u jednom stoljeću (od XIX do XX stoljeća). Naročito je došlo to do izražaja kod surina muških i ženskih, svilenih rubaca, tkanja takozvanog pisanja za kiklišće, krpe, štukce, tkanja pisanih narodnih plahti, stolnjaka, stolnica i ručnika. U XIX stoljeću je takozvano “pisanje” tkano po domaćim tkalcima bilo izričito crno sa vrlo malo utkanog crvenog i zelenog konca, dok tkanje za nošnje, plahte i ostalo 50-ih godina unatrag karakterizira živahnost boja pretežno crvenih sa zelenim, plavim i crnim utkanim koncima.
Ženske i muške nošnje šivaju se iz žutog i bijelog platna. Žuto platno tkano je od žute pređe kao osnove i bijelog pamuka. Bijelo platno tkano je od bijelog pamuka (na seljačkim tkalačkim stanima). U pravilu i za mušku i za žensku nošnju kupovalo se 6 metara platna, bez obzira na veličinu osobe za koju se šiva. Prilikom šivanja i krojenja odredilo se koliko zapravo treba platna.
Nošnje od žutog platna smatraju se svečanim i nosile su se prilikom vjenčanja, firme, velikih crkvenih blagdana. Za obične blagdane i nedjelje nosile su se nošnje od bijelog platna. To pravilo vrijedi i za mušku i žensku nošnju.

Iz brošure 1976.