kada brojao sam bijele čovječuljke
penj*o sam se na brežuljke
davno je to bilo
malen i sam
ostavili me samog iza vrata
za dugu još nisam znao
bilo je i puno tuge
i nije još bilo vjetra
ni maksimirske šume
ni neke noći druge
znam da sam i plak*o
iza mutnoga stakla
ni sjena da se makla
stajala je daleka i strana
a ja malen
kada brojao sam bijele čovječuljke
čekajući vilu
gubio sam san
sva bjelina u dugu ode
što je bilo onda ne bih znao reći
pričali su o nebu
duši
sreći