Krenuli smo put Zagreba i držimo se za ruke. Čuvaj me šapuće ona i teško diše. Sretna što odlazi u bolje liječenje.
Ljubazni deški me ostavljaju na Jarunu da pokupim auto i dovezem što treba u sanatorij. Ona je već uređena i sretna. Pita gdje joj je sestra koja se konačno trebala pojaviti. Imam osjećaj da samo zato još ima snage. Vidjela je sestru i te noći zove sin u četiri izjutra da je mama završila na Svetom Duhu u bolnici na aparatima. Zovem glavnu sestru (moju učenicu) i ona mi kaže da je nemoguće se nečemu boljem nadati.
Stojim kraj kreveta i gledam te aparate na intenzivnoj. Same velike brojke na ekranima i ne znam da li zna što se događa. Posjete su dozvoljene poslije podne i telefonsko provjeravanje stanja najkasnije u 22 sasta.
Drugi dan dolazim i držim je za ruku koja vidljivo natiče.
Zovem navečer i doktor treba razgovarati s vama kaže sestra. Gospođa je umrla u 20 sati kaže on.

Pod zvijezdama mrak i nije mrak
nijanse tamnoplave korak do sivila u mliječnoj stazi
koraci odjekom kretanje potvrđuju
da li su oči svjesne što se događa
naviknut na čekanja očekujem te
tebe nema zvijezda si postala
kako da vjerujem snovima boje su izblijedjele
zorom izgubi se sjećanje svijetloplavo ostaje
možda ono u očima dan tako počinje




Sve ovo sam napisao jer sam ovdje bio prozvan da ne znam što je umiranje.