Prva prava ljubav - Hlebine
A započelo je onoga ljeta kad je dugonoga utrčala u predsoblje.
Onako u žurbi zadihano je rekla:“U Međimurju počinju žetve.
Miris pokošenoga sijena je posvuda.“
„Vrlo rado!“, odgovorio je.
„Dobro! Onda u subotu u devet na Držićevoj, kod govornice!“
„Veselim se!“
Zaista, tamo je bila plava govornica na kojoj je visjela uvijek neobješena
slušalica i kad je prolazio uvijek bi ušao da je objesi pravilno.
Ona je čekala naslonjena čitajući neki francuski modni časopis.
Onako, kao, nezainteresirana.
Bijele hlače na dugim nogama, kockasta košulja malo raskopčana
(taman koliko je potrebno dobrome pogledu – a imalo se što i vidjeti).
Naočale po zadnjoj modi. Lice plavog pogleda nasmijano i pomalo
zbunjeno. Plava kosa lepršala na vjetru.
Nakon pozdrava krenuše na istok. Što dalje iz grada vijugavom
cestom prema Koprivnici.
Pravi ljetni dan. Miris sijena na poljima. U daljini željeznica.
Pravi podravski motivi.
Ostao je bez riječi. Razmišljao je što progovoriti. Riječi baš nisu dolazile.
Vrpoljio se na suvozačkom mjestu. Bilo mu je toplo.
I pre toplo, ali i ugodno. Tlak mu je pomalo kretao u vis.
Zaboljet će ga glava, a on neće reći ni riječ.
Odjednom jato gusaka.
Gusan se napenalio, smeta ga narančasta boja.
Dobro došao, frajeru! Bit će razgovora.
„Da svratimo na kavicu?“
Stali su. Gostiona na osami, obasjana suncem. Iza kuće hrastov lug i
plastovi sijena. Tišina u lugu. Taman za šetnju u dvoje.
Zaboraviše na kavu. Šeću uz plastove, uz drveće i …
Ruka privlači ruku poljubac pada,a i plast je blizu.
Odnekuda iskrsnu gomila s vilama i zaprežna kola da odvezu sijeno.
I sad ga tek glava zaboli…
Hrvatski muzej naivne umjetnosti
Ivan Generalić
Jelen u šumi /
Deer in the Forest
1956, 500x600 mm
Ulje, staklo / Oil, glass
Josip Generalić
Moja roda, 1971
Ulje/staklo, 1000x800 mm
Nije ga baš često boljela glava, ali ovoga puta je to bilo stvarno neugodno.
Sjeli su u auto da što prije nestanu. Košulja je sada bila raskopčanija,
na rubovima privezana u čvor.
Vozila je polako…
Nizala su se sela bez prestanka, miris sijena nije prestajao.
Prošli su Galeriju u Hlebinama i nastavili dalje. Nizala su se raskršća
i raspela kao stražari onako usput. Sela nikako da prestanu.
Guske su veselo gakale, a njemu nije bilo do šale.
Osjećao je da će se raspuknuti.
Konačno kraj.
Vidi! Šumarak neki. Zapravo log.
Divno mjesto za skloniti se od pogleda. Oboje su pomislili isto…
Požurili su. Miris želje bio je u zraku. Tišina, polumrak… Divno mjesto!
Da, baš!
Tisuće, ma što tisuće, milijun komaraca spustio se na njihovu kožu.
Čudo nikad viđeno. I opet ništa.
O glavi neću ni pisati. A trebalo se i obući!
Koža je peckala, svrbila.
Ušli su u Fiću i počeli se tresti od smijeha.
Uz put raspela, guske i patke navališe u grohotan smijeh.
Njega je glava boljela još više…
Sabrali su se i pošli u Galeriju.
Na zidovima visjeli su Beatlesi, Arsen Dedić i Sofija Loren.
Mora da je taj Generalić spavao u onome logu.
Nije da nije volio naivu, ali toga puta je sve to bilo tako jadno
pa ju je povukao da što prije nestanu u pravcu Zagreba.
Koprivnica je blizu pa su skrenuli u pivnicu Kraluš na prge i kobase,
a i grah nije bio za baciti.
I pivo je bilo dobro.
A svrbilo je, svrbilo…
Želje više nije bilo, a nije mu bilo ni do smijeha
i zidovi i prozori sve je bilo u naivi…
Josip Generalić
Sophia Loren, 1973.
Ulje/staklo, 1500x1200 mm
Josip Generalić
Beatlesi u Hlebinama, 1973.
Ulje/staklo, 1200x1700 mm
Josip Generalić
Moja roda, 1971
Ulje/staklo, 1000x800 mm
Dan je bio na izdisaju. Sunce je obasjavalo brda, nebo se crvenilo.
Pričali su kako se to, zapravo, zbilo…
Negdje oko Božića došla je školu pitati za nećakinju i
tada su se prvi puta sreli.
Škola je davno završila, a njoj se nije žurilo.
Razgovarali su o dočeku Nove godine. On će u Varaždin kod rodbine,
a ona će biti u društvu prijatelja.
Razgovarali su polumraku. Nešto je strujalo među njima.
Bilo je to u zraku.
Rastali su se, jer čistačica je počela zveckati ključevima.
Za polugodište mala Natali donijela je Tadijanovićevu monografiju
„Prsten“.
Rekla je: „Teta vas pozdravlja!“
Srce mu zaigralo.
Praznike je proveo čitajući Tadijanovića upijao svaki stih.
Nije do tada preferirao takav način pisanja. Bliski su mu bili Matoš,
Tin, Krleža i Cesarić a sad je pojavio Tadija…
Prsten se urezao u misli. Otputovao je u Firenzu kako bi osjetio dah
pjesnikova doživljaja. A mislio je i na dugonogu i čekao da se pojavi.
Od Natali je saznao sve o njoj. Organizirao je izlet i onako uz put
spomenuo da mogu i roditelji koji žele na put s djecom.
Bile su dvije mame i naravno dugonoga teta. Onda je skoro završavala škola
i evo sada se voze put Zagreba.
Rastali su se uz dogovor za sutra.
Bila je divna noć, Fićo i ni jedan komarac.
I nije bilo problema s glavom.
Danima su okolna polja, aerodromi i što sve ne, pjevali ljubavnu pjesmu.
A bilo je ljeto za sjećanje…
Ah, da! Prsten!
To je duga priča i još traje.
(Priča je dovršena nakon 39 godina manje dva dana)
komentiraj (35) * ispiši * #
