Čudno je to kako pas uđe u vaš život i ostane.
Čovjekov prijatelj.
Najvjerniji.
Psi su se ovijek motali negdje u mojoj blizini. Nisam imao vremena
da se bavim njima.
A nije ni bila neka potreba. Mačke su, jednostavno, kružile u mome
životu.
U mladosti, na rubu šume često sam pronalazio napuštene mačiće
i dovlačio ih kući. Mama je, možete misliti, bila oduševljena. Kako su
bili slađahni, nestajali su brzo u drugim rukama jer ih nisam imao gdje
ostaviti. Nije nas bilo gotovo cijeli dan kod kuće i normalno da ih je
netko posudio. I nestali....nema ih više.
I onda, pred ohoho godina dođoh s posla kad me dočeka kćer sa
živahnom grudicom. Mi smo sedma obitelj koja je čudo prihvatila.
Samo dva dana - rekoh strogo i ostala je punih četrnaest godina.

Sara ! Zašto Sara? Sara Simeoni je tada bila rekorderka skoka u vis,
i odmah se maloj vižli priljepilo to ime. Štrasenbubpotpuri, reče naš
prijatelj,iliti čistokrvni hrvatski mješanac. Ma, okokućni domobran.
Sara je imala 11 metara balkona za danonoćno jurcanje. Pravi život
za mješanku. Tuškanac i šuma. Pratila je Vjerana u školu. Dočekivali
smo ga uvijek po završetku nastave ili baka ili ja. I to je bilo prelijepo
djetinjstvo.
Kad je imala dvije godine ljetovasmo s kamp kućicom u Zatonu kraj Zadra.
Onako živahna odletjela je odmah u more (tko će je zaustaviti) i rasjekla
nogu i, naravno, problem. Dobila je tetanus. Sva je bila ukočena i jedva
preživjela. U petoj godini joj je trebalo operirati maternicu i to baš na
famozni Osmi mart. Onda su operacije bile da ostavite psa osam dana
na fakultetu i dobivate telefonske obavijesti o stanju psa. Kad sam nazivao,
uvijek sam čuo njen lavež. I dođe dan izlaska iz pasobolnice. Oliver Mlakar
je upravo doveo svoje šnaucere na pregled a moja ti Sara sva od sreće
dotrči do mene i ispadnu joj crijeva. Nastala je strka i potrpaše oni to i
zakrpaše. Oli me tješio, nije to ništa, ali je usput rekao veterinaru, znate što,
mi ćemo doći drugi puta i netragom nestao.
Da nije za plakat... snijao bih se tada. I takoSara zamotana, došla kući. Brige
oko nje. Doživjela je četrnaest godina. Onda se razboljela na mliječne žlijezde.
I veterinar reče: operacija. Dobro, hajde, samo da preživi. Izreže je on uzduž
i poprijeko očisti i zašije. Poživjela je još dva mjeseca i onda se pojavile
metastaze. A ja morao u Minhen. To jutro smo se oprostili i otišli u Njemačku.
Dan kasnije kad sam nazvao rekli su da je uspavana, nije bilo nade.
Nikad više neće ni jedan pas u moju kuću. Zar? Baš tako. I prođe vrijeme
a ja se teško razbolih. Nisu znali što mije. Sumnjalo se na leukemiju pa na
sve moguće bolesti. Doktori nisu mogli dati dijagnozu.
Prestalo je kao što je i došlo iznenada.
Dolazim ja u školu. Kad tamo čeka me kutija I u njoj… Ovo je Lana izabrala
za vas kaže mi spremačica. U kutiji siva vunica…..



___________________________by Sjedokosi