možda mi je stalo do tvojih pisama s namjernim previdom
i ništa u govoru da se pokrene bez privida
ulica žuta od maslačkovih cvjetova
najava slučajne lepršave igre leptira tebi poklonjene
ništa nije slučajno tko će ti objasniti
srce i srce tugu nosi duboko negdje skrivenu
nisam ja obično kažemo osmijeh mjesto boli nudimo
izokrećemo postojanje naših stanica brojimo dane
pjesnike iste možda čitamo i ne priznajemo
Jutra s različitih prozora dočekujemo zore sasvim različite
ti se plimi priklanjaš brodove u luci pobrojavaš
meni vlakovi prolaze zeleno u dolini pamte
u modrinu odvoze nije isto modro u zelenom
Isto nije isto zeleno u modrom to nas sputava
u jutrima kroz prozor pogledam nema te
znam stojiš mi u mislima izlaziš suncu i moru okrenuta
gdje li sam to ja zastao ništa se ne mijenja riječi slažemo
papir ne treba pismo i onako ne bi čitala zamorne riječi
posložene šljunku i tvojim petama namjerno
komentiraj (0) * ispiši * #
