Ma tko da te probudi
snijeg uz srebrnu koprenu
svjetlo sivo cijele noći
Ti sanjaš snove ja ih trebam
Haljina nek ostane ovlaš obješena
vidim sve je ponuđeno
kad zapjevam pjesmu samo tvoju
samo tvoju želju ispunjavam
i jedriš tako vremenu se povinuješ
želim te to bi htjela čuti
posluhni vjetar vani sniježi i glas se čuje



ljubav traje ne gasi se
u nje nema možda
nesigurnost nevjerica
dodiri prstiju i pogleda
prigušene vatre postojano gore
rasplamsaju se po potrebi
obogaćene sjećanima
misli razigravaju
plavo možda u očima
boja lešnjaka pustinskoga pijeska
garave ili mačkama ukradene
ljubav i uvijek par
dvije ruke dva srca
ljubimo dakle jesmo


daljinama poklonjeni otklon ljubavi iznudili smo
daleko su mora puna modrine
predani smo oduvijek
prihvatili smo čekanje sutra kada naiđe
kanda ljubav je jednostavna
čemu onda osama
pustinja otkucaje srca osluškuje



Da sjene u našem postojanju u čitanju tišine
tragovi naših nemira u potrazi
kako pronaći korake i ono plavo u pustinjskome pijesku
Mali princ je bljesak srcem pronio
samo da me još pripitomi neka lisica
rano ujutro kad srebro odredi granicu
da priđem ti i popričamo ko što nikada nismo
u vrijeme gdje ipak postoji nešto o čemu bismo mogli
da li možemo pitam se ponekad u tom svijetu u kojem gubimo
uvijek modrinu pronađem izgubljen i ostavljen za utjehu
nije li isto to što ja i ti negdje oko ponoći prelazimo nemoguće
živimo dakle pahulje večeras nadu nude



kad dobiješ odgovore na sva pitanja
i sreća te pomiluje
iznenada ostaneš sam
snovi postanu sjećanja
Sunce i Danica i dalje prolaze nebom
Luna srebro prosipa




ponekad mi mjesec tugu odnese
najavi srebrnu dolinu
u sobi je prostre
srce u snijegu uz drhtaj modrine
zapjeva pjesmu



godine godine godine
počinjem brojiti samoću
nebo upaljeno prošarano
čaša samo jedna šampanjac
kroz balkon ulazi još jedna Nova

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>