Bjelolasica ( izvješće o putu )
Zabava je započela u ranim jutarnjim satima. Ljubav me moja repata
probudila u pet.Šetnja je životno pitanje. Jarun u jutarnjim satima
u magli i hladnoći. Bit će znači lijep dan.
Rea je dotrčala i pruža leđa da joj trljam dlaku koja opada. Kad to
ne bismo radili, u stanu bismo mogli otvoriti tvornicu jastuka.
Vidljivost se povećava. Magla se diže. Ostaju samo pramenovi nad
jezerom. Majka patka vodi dječicu na drugu stranu. U rano jutro jogeri,
roleri, jučerašnji parovi prolaze. Prometno je danas.
Idemo danas na izlet. Pred školom ludnica. Glavno da nismo u školi.
Jedva sam ušao na parkiralište. Djeca se okupljaju. Bit će uskoro
prozivke pa onda trk u autobuse.
Volim tu razigranu atmosferu. Što se više istrče prije polaska, bit će
mira u autobusu. A onda vidim: stiže tehničar kroz djecu. Djeca se miču,
a auto cilja prednjim krajem rub ograde. Ne obazire se on, nego lijepo
lijevim krajem strugne kao da auto nije njegov, kao da ograda nije
školska,kao da djeca nisu ovdje. No, nije to sve.
Kad je već zaparao, zašto ne bi još i retrovizor odnijeli. Pa može malo
još i stražnjeg dijela. Hajde! Gas do daske. Ožeži!. Ne znam
što je dalje bilo jer pljeskanje učenika pokazalo je da nam je
nedostajalo šećera pred polazak. Hvala Bogu!. Svi su zdravi i čitavi.
U raspravi o potezima našeg Šumija krenusmo na put.
A put ko` put, malo pjesme, više galame, grickalice, pozdrav vodiča,
pozdrav profesora i malo upozorenja o ponašanju (reda radi,
da se zna tko je ovdje šef).
Što smo vidjeli uz put, nisam siguran da bih dobio odgovor.
Na desnoj strani, na početku auto ceste stupnički Mercatone
bijaše viđen. A polja i šume prema Jaski i Karlovcu? Tko ih šiša,
pa ne putuje se radi pejzaža ( to smo čitali od Vidrića, učili čak i
napamet, neki).
Elevation U2
Evin «U 2» mi prekida podnošljiv razgovor. Rezolutno tražim
od vozača prekid na vezi. Eva objašnjava nešto uz komentar
da ne znam što je prava stvar. No ne zna ona što bi sad uslijedilo
da je ostalo po njenom. Bilo bi tu svega. Čim započne nova pjesma
tražila bi se promjena jer i drugi imaju svoje kasete. Pao je
komentar: «Profesor bi sigurno Karana.» Ma može sve samo ne
«U 2» u autobusu, nije tu disco. Uh što sam strog, tko bi rekao.
I evo Karlovac na vidiku. Djeco, da li znate što o Karlovcu?
Grad na četiri rijeke, koje zna Davor. On jedini, ali tko to sluša.
Kad će pauza. Duga Resa, iza nje malo kasnije stat ćemo.
No ne pušta nas neki čiča u restoran jer se preuređuje.
Ali na sreću tu je benzinska stanica pa ćemo potrošiti kune
što nas svrbe. Ima i sladoleda. I dok neki kupuju, a drugi traže
gdje su ona vrata zbog kojih traže neopravdani izlazak za vrijeme
sata, profači paze da se koji sportski raspoložen učenik ne odluči
igrati nogomet na cesti. Idemo dalje ispražnjeni, ispražnjenih
džepova neki, a mi ni kavicu nismo popili.
Sad će brda i zavojit put. Vrećicu molim! Dinka ima problema.
Sve je dobro prošlo. Straga glavnu riječ ne vode dečki već dvije
Ane i Eva. Natjecanje frizera. Tko će biti bolje strašilo.
Tičerica Dubravka koji puta prošeće da vidi situaciju, pa onda
vjerkasica Djurđica, pa onda, naravno, i ja S. Oni iz drugoga
busa (šesti a i b) šalju mi poruku na mobitel. Mene je mama
učila da ne razgovaram s nepoznatima pa ne odgovaram na
poziv kao dobro odgojeni profesor.
Evo i Ogulin je ovdje. Stari dvorac – muzej, a kraj njega Gjulin
ponor. Važno je virnuti preko ograde da vidiš presušeno korito
i malo vode duboko dolje u klisuri. Samo čekaš kad će Buco,
Spajo, Ciki, Dimsi ili Crni odlučiti da počne natjecanje
u skokovima. Ma ne, oni su odlučili bojkotirati pogled s ruba.
Neće neki od njih ni u muzej. Buci i njegovim sljedbenicima
ljepše je biti vani i čekati ostale. Slušamo u prvoj sobi o Japodima
i njihovoj kulturi. Tko je zapamtio? Žuri nam se.
Treba vidjeti još i etnografsku zbirku, planinarsku zbirku…
ćeliju broj šest. Pazi sad! Pa tu imaju i Tita. A što je sa
Ivanom Brlić-Mažuranić? Pitat ću ja vas kad dođemo
u školu. Što znate…
Gladni smo, a treba vidjeti i jezero. Prolazimo uz jezero.
Ako izađemo možda netko isproba svoje plivačke sposobnosti.
Ne! Idemo natrag prema Bjelolasici. Tamo nas čeka ručak.
A gdje je Bjelolasica? Ne zna ni vozač. Našli smo put i
sretno stigli. A za ručak? Koliko je pilića stradalo za ta
pohana pileća prsa? A koliko samo krumpira za pommes frites?
Djeca kažu da je klopa super. Zar?
Juriš na livade oko hotela, na atletske staze. Tamo Goran, Igor
i Tuta isprobavaju svoje
atletske sposobnosti. Ima puno vode za polijevanje, otkrio je
Goran. Ima ovdje i prava kočija. Pet kuna vožnja. Navala na
kočiju. A gore oko nas šuma. Na vrhu se vidi vlečnica, a dolje
je skrivena u šumi. Treba doći ovdje na zimovanje.
Što mislite o tome? Igrali su odbojku. I S. I tičerica. I vjerkasica.
A drugi profači šetkaju i nadgledaju sa strane. Sunce iza oblaka
čini svoje. Crvenilo na licima se pojavljuje.
Vraćamo se. U autobusu atmosfera je opuštenija. Dečki vode
glavnu riječ.Sada počinje: Ja bi` Eminema, ja bi` Coloniju,
ja bi` film i tako to.
Neka, neka. Zagrebe, evo nas!
komentiraj (5) * ispiši * #
