Siverić
subota, 29.12.2007.
CRTICE IZ POVIJESTI SIVERIĆA
|
Siverić je smješten na zapadnom rubu Petrova polja i u podnožju planine Promine. Njegova pisana povijest počinje pojavom imena ovog naselja u ispravi iz 1371. godine u kojoj se spominje pod imenom Siverichi in pole (Siverić u polju). Zbog povoljnog položaja i prirodnih pogodnosti za ljudski život Petrovo polje nastavano je još od pradavnih vremena. Nalaza ima od prapovijesti kroz sva kasnija razdoblja. Na području Petrova polja antički povijesni izvori i epigrafski spomenici zabilježili su nazive nekoliko naselja: Promona, Synodion (Sinodij) i Magnum Municipium. Kroz Petrovo polje prolazila je važna magistralna cesta rimske provincije Dalmacije, koja je bila najkraća i najfunkcionalnija veza Salone, administrativnog i kulturnog središta ove provincije, s Panonijom. Hrvati su u VII. st. naselili najprije plodnije i ocjeditije dijelove Petrova polja, a kasnije okolni krš. Početkom IX. stoljeća utemeljuje se prva hrvatska državna zajednica kojoj su na čelu stajali vladari iz narodnih dinastija. U njenom se sklopu od samog početka nalazi i područje Pertova, Kosova i Kninskog polja, koje je u X. stoljeću, činilo jezgru Kninske županije - jedne od jedanaest hrvatskih upravnih teritorijalnih jedinica. Srednjovjekovna plemićka obitelj Nelipići koja vuče podrijetlo od starog hrvatskog plemena Svačića (Snačića) držala je posjede u kninskoj i cetinskoj županiji. Razdoblje turske vladavine započinje 1522. godine kada su Turci zauzeli Drniš i Petrovo polje. Siverić je tada pripao nahiji Petrovo polje. Tursko osvajanje drniške krajine donijelo je i u stanovništvu velike promjene. Kako predstavnicima osmanlijske vlasti nije bilo u interesu da plodno Petrovo polje te plodni dijelovi Promine, Miljevaca i Zagore ostanu prazni i neobrađeni, opustjelo područje sada je napučeno novim stanovnicima, koji su dobrim dijelom došli iz Hercegovine. Godine 1648. Mlečani zauzimaju drniško područje, ali je pri razgraničenju posjeda nakon kandijskog rata (1645.-1669.) to područje opet vraćeno bosanskom pašaluku i u njegovom sastavu ostaje do 1683. kada ga Turci definitivno napuštaju. Posljednji put su Turci pokušali zauzeti Drniš za sinjskog rata (1715.-1718.) ali bez uspjeha. Mirom u Požarevcu 1718. g. nastupilo je mirno razdoblje u cijeloj Dalmaciji pa i u drniškoj krajini što se održalo sve do pada Venecije 1797. g., nakon čega započinje razdoblje austrijske vlasti. Povijest Siverića najvećim dijelom je vezana za rudnik mrkog ugljena s kopovima u samom Siveriću, zatim Petrovcu, Velušiću, Širitovcima i Kljacima. Organizirana eksploatacija ugljena je započela 1834. g. na dva mjesta - kod Siverića i Tepljuha. To je poduzela jedna bečka tvrtka - Društvo akcionara za unapređenje iskopa kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri. Rudnik je prosperirao, pa ga je 1873. kupilo talijansko dioničarsko društvo Societŕ del Monte Promina iz Torina. Te 1873. godine u ugljenokopu u Siveriću bilo je zaposleno 260 radnika. Siverić, zajedno s Labinom u Istri, postaje najznačajnijim jadranskim rudnikom uglja u Austro-Ugarskoj monarhiji. Uprava rudnika Monte Promina zatražila je 1873. godine da o svom trošku izgradi montanističku prugu Siverić - Šibenik, što bi omogućilo proširenje rudničkih pogona i olakšalo izvoz ugljena morskim putem. Pruga Split-Siverić i Siverić-Perković-Šibenik službeno je otvorena 1877. godine. Dionica Siverić-Knin otvorena je 1888., ali je tek 1925. došlo do spoja sa Zagrebom preko Gračaca. U rudnicima Siverića i Velušića bilo je poslije 1900. zaposleno oko 800 radnika i tu se sve do formiranja solinskog industrijskog bazena nalazila najjača koncentracija radništva u Dalmaciji. Poduzeće Monte Promina sagradilo je 1909. hidrocentralu na Roškom slapu rijeke Krke (jačine 660 HP) za elektrifikaciju ugljenokopa u Siveriću i Velušiću. Za vrijeme prvog svjetskog rata produkcija je padala od godine do godine, a dolazilo je i do obustava rada. Poslije rata produkcija se nije digla do predratne visine. Ugljen se u Dalmaciji trošio tek u neznatnom dijelu, a u većem dijelu se izvozio u ugljenom siromašnu Italiju. U Kraljevini SHS rudnici ugljena bili su u rukama stranog kapitala. Kad je dalmatinski ugljen zbog načina transporta postao i suviše skup za Italiju, poduzeće Monte Promina je 1932. godine prodalo znatan dio akcija francuskom društvu Societŕ Commercio Carboni M. Promina i Diskontnoj banci u Zagrebu. Glavni potrošači siverićkog ugljena u navedenom razdoblju bili su splitski i šibenski industrijski bazeni te željeznica. Premda je potražnja rastuće primorske industrije i gradskih aglomeracija postajala sve veća, ipak je proizvodnja u Siveriću i okolnim kopovima stagnirala, jer su ležišta stoljetnom eksploatacijom gotovo iscrpljena. Rudnik mrkog ugljena u Siveriću zatvoren je 1971. godine. Crkva u Siveriću postojala je još u vrijeme turske vladavine. Kapela sv. Petra spominje se u Siveriću 1738. godine. Današnja župska crkva sv. Petra Apostola proširena je 1852. godine, a 1875. je sagrađen zvonik. Školske 1875./76. godine otvorena je pučka škola u Siveriću. Šezdesetih godina 20. stoljeća povećao se broj učenika pa su prosvjetne vlasti donijele odluku da se u Siveriću 1961. sagradi nova škola koju su pohađala djeca iz Siverića i okolnih sela. U Siveriću je prema popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo ukupno 992 stanovnika od čega 88,81% Hrvata, 9,78% Srba i 1,41% ostalih. Za vrijeme Domovinskog rata (1991.-1995.) najteže je stradala crkva sv. Petra čiji je zvonik među prvima porušen. Razrušena je zgrada osnovne škole, zatim sportska dvorana, nastavnička zgrada, dječji vrtić, zgrada ambulante, prostorije nogometnog kluba Rudar. Porušeno je ili spaljeno oko 110 privatnih kuća. U Siveriću je 1888. rođen hrvatski skladatelj Krsto Odak. Školovao se u Sinju, Šibeniku i Makarskoj, a 1911. otišao je na studij teologije u München. Na Majstorskoj školi Praškog konzervatorija 1922. stekao je diplomu skladatelja. Od 1922-61. bio je profesor na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 1965. godine. Odakova umjetnička ostavština broji više od 80 numeriranih i nekoliko nenumeriranih opusa. U svim glazbenim vrstama kojih se dotakao, Odak je stvorio vrijedna umjetnička djela koja su obogatila hrvatsku glazbenu kulturu. Vrhunac Odakova stvaralaštva uz Prvu passacagliu za gudački orkestar (1938.) predstavljaju: Treći gudački kvartet (1935.) i Treća simfonija 1961.). Među Odakovim glazbeno-scenskim djelima najoriginalnija je opera Dorica pleše (1933.). Počeci nogometa u Siveriću sežu u 1925. godinu. Od te godine pa do 1932. nogomet se igrao na improviziranim terenima. Godine 1932. registriran je prvi nogometni klub u Siveriću pod nazivom Sretno. Prva službena utakmica odigrana je s nogometnim klubom DOŠK iz Drniša. Klub je pod tim nazivom nastupao kratko jer mu je iste godine zabranjeno djelovanje. Sljedeće, 1934., godine klub je ponovno registriran ali pod nazivom Briket. Klub je ubrzo došao u nemilost tadašnjeg režima, pa mu je zabranjen rad. Godine 1938. osnovan je klub pod imenom Rudar. To ime zadržao je do danas. Za vrijeme Drugog svjetskog rata nije djelovao. Po završetku rata, od 1947. do 1950. g., u središtu Siverića izgrađeni su igralište i klupske prostorije. Do 1953. klub se natjecao u splitskom nogometnom savezu, a od te godine u jedinstvenoj dalmatinskoj ligi. Nogometni klub Rudar tada je bio među pet najboljih klubova u Dalmaciji. Od 1965. godine Rudar se natjecao u šibenskom nogometnom savezu. U tom savezu šest puta za redom osvojio je prvo mjesto. Od 1981. do početka domovinskog rata (1991.) klub se natjecao u dalmatinskoj ligi sjever, Zadar-Šibenik. U sezoni 1990./91. u kojoj se natjecalo 16 klubova, Rudar je osvojio četvrto mjesto. Nogometni klub Rudar dva puta je gostovao u inozemstvu. Na poziv kluba Croatia iz Gagenaua (Njemačka) u kojem su igrali naši radnici na radu u Njemačkoj, Rudar je 1981. i 1983. godine sudjelovao na nogometnom turniru u tom gradu. Godine 1984. napravljeno je igralište za male sportove te renovirano veliko nogometno igralište. Od 1987. do 1989. prošireni su upravni prostor i svlačionica, a 1990. otvoren je interni restoran. Za vrijeme Domovinskog rata klub nije djelovao jer su gotovo svi žitelji Siverića bili u progonstvu. Nakon oslobođenja 1995. godine započelo se s obnovom klupskih prostorija i stvaranjem organizacijskih uvjeta za redovan rad kluba. |
- 18:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #
POČECI EKSPLOATACIJE UGLJENA U SIVERIĆU
|
Povodeći se za antičkim piscima mnogi su tvrdili da je Dalmacija bogata rudama, ali su, nažalost, bili u zabludi. Ipak, na tom je području bilo doista ruda koje su do početka 19. stoljeća tek djelomično eksploatirane. Glavna nalazišta kamenog ugljena postojala su na području Dalmatinske zagore u onom dijelu što ga zatvaraju rijeke Krka, Čikola i Cetina i to osobito na padinama Promine (Siverić i Velušić), oko sinjskog polja (Ruda i Lučina), u Kljacima, te u skradinskoj uvali (Unešić, Radonić i Konjevrate). Povijesni identitet Siverića vezan je za rudnik kamenog ugljena s kopovima u samom Siveriću, Petrovcu na istočnoj i Velušiću na jugozapadnoj strani Promine, zatim u Širitovcima na zaravni zapadno od Drniša, te Kljacima na jugoistočnom obodu Petrova polja. Za vrijeme mletačke uprave u Dalmaciji (oko 1420. do 1797.) rudnici su bili državno dobro, stoga se za otvaranje okna ili jame morala zatražiti dozvola nadležnih državnih vlasti kojima se plaćala desetina od prihoda. Pojedinac ili skupina od najmanje tri rudara mogli su otvoriti samo jedan rudnik s najviše tri okna. Ukoliko je netko zapustio kopanje makar i jednog okna, izgubio je pravo kopanja u drugim dvama. Nakon pronalaska rude morala se u roku od osam dana isposlovati dozvola za kopanje. Okno ili jama morali su biti međusobno udaljeni od 21-24 paša (oko 23,5-25,5 m). Za unutarnje, uzdužno, kopanje nije bilo ograničenja, međutim, ako se željelo promijeniti pravac kopanja prema rudnoj žili, morala se isposlovati posebna dozvola. Radi sigurnosti rudara okna su se morala učvršćivati drvljem koje je osiguravala država. Naime, ona je poduzetnicima darivala šume u širini od 40 paša (oko 42,5 m) i to od otvora okna do površine brda. Nadzor nad radom rudnika vršio je sudac kasnije zvan deputat. On je rješavao sporove, određivao desetinu, nadgledao mjesečne troškove, pred njim se obavljala kupovina te vršilo ustupanje vlasništva. Protiv odluke suca mogao se uputiti prigovor višem državnom tijelu. Rudari su ulazili u okno tek nakon dopuštenja poduzetnika koji je bio odgovoran za njihovu sigurnost i živote. Dnevno se radilo osam sati, a plaća se dijelila na kraju svakog radnog tjedna. Na području Promine seljaci su za vlastite potrebe od davnina kopali površinske naslage kamenog ugljena, ali je značajniju eksploataciju započeo 80-ih godina 18. stoljeća Girolamo Billia, artiljerijski poručnik i geolog-istraživač iz Venecije. Billia je nadgledao kopanje ugljena u Siveriću, Varošu (Dubravica) i Velušiću, koji je počela iskapati obitelj Moscatti, dozvolom od 7. veljače 1786. godine. Kao spretan poslovni poduzetnik on se pobrinuo za dobar plasman iskopanog ugljena. Taj je ugljen odvozio u Skradin a odatle brodovima u Rijeku za potrebe tamošnje rafinerije šećera i drugih industrijskih pogona. Rudnik je napredovao što potvrđuje podatak od 16. listopada 1788. da su Girolamo Billia i Dominik Zar de Selvue prebacili u Skradin 240 miljara (oko 11 vagona) ugljena te izjava Billie kao nadintendanta da je u prvih šest mjeseci 1789. godine iskopano 452 miljara ugljena (oko 21 vagon). Zadarski plemić Antonio Medici prijavio je krajem 1792. godine postojanje novog rudnika blizu Siverića te zatražio dozvolu za njegovo iskorištavanje. Nije poznato jesu li nadležna tijela udovoljila njegovoj zamolbi. Prvih godina francuske okupacije Dalmacije (1806.-1808.) njihovi su topnici iskorištavali siverićki ugljen za svoje potrebe, a 1808. u Drnišu je podignuta peć na ugljen za dobivanje vapna. Narcis Galeotović je 1819. u Siveriću iskopao oko 400 kara kamenog ugljena i otpremio ga preko Šibenika brodovima u Trst i Veneciju. Iz navedenog se može razabrati da se eksploatacija ugljena na području Promine vršila neorganizirano, stihijski, stoga i nije mogla donositi osobitu korist. Godine 1827. stručnjaci su obavili ispitivanje ugljena u Dalmaciji i tom prilikom ustanovili da je kvaliteta rudače zadovoljavajuća, osobito ona na padinama Promine. Pozitivni rezultati ispitivanja potakli su početak sustavnog kopanja ugljena u Siveriću. Organizirana eksploatacija prominskog ugljena započela je tek 1834. godine na dva mjesta - kod Siverića i Tepljuha. To je inicirala tvrtka iz Beča - Društvo akcionara za unapređenje iskopa kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri. Sjedište tog društva bilo je u Šibeniku, a potom je preseljeno u Zadar. Kod Siverića su bile otvorene dvije jame: sv. Barbara i Salamona. Naslage ugljena bile su debele 10 m. U jami sv. Barbara, koja je bila glavni iskop (duga oko 360 m), kopalo se vrlo intenzivno. U svrhu sigurnosti rudara bili su napravljeni podzemni oklopi pa je tako nastao gotovo jedan cijeli podzemni grad (cittŕ sotterranea). Rudnikom je rukovodio jedan poslovođa (capo minatore) koji je nadzirao sve poslove. Stalno je bilo zaposleno 100 rudara, a sezonski je zapošljavano još 50 do 60 seljaka. Bili su to uglavnom priučeni radnici, stanovnici okolnih selâ. U Salamoni se kopalo površinski i danju, dok se u sv. Barbari neko vrijeme radilo danju i noću. Radnici-kopači dobivali su plaću od 16 do 30 karantana dnevno. U rudnicima Promine bilo je krajem 1848. zaposleno oko 150, a 1854. već 250 radnika. Prominski ugljen s oko 4.500 kalorija nije bio pogodan za uporabu u topionicama i kovačnicama, ali je zato bio vrlo uporabljiv za loženje parobroda i lokomotiva. Čini se da je od 1834. do 1836. g. kopanje ugljena bilo eksperimentalno. Naime, količine iskopa u tom razdoblju nisu bile osobito velike. Godine 1837. iskopano je 134.000 centera/stotinjaka (750 tona) ugljena, a kako se kretala proizvodnja od 1838. do 1848. g. pokazuje sljedeća tablica: GODINA STOTINJAKA GODINA STOTINJAKA 1838. 126.370 1844. 78.829 1839. 130.000 1845. 109.450 1840. 142.680 1846. 134.561 1841. 173.000 1847. 105.141 1842. 77.825 1848. 153.890 1843. 73.219 UKUPNO 1.304.965 Iz navedenog je razvidno da je proizvodnja kamenog ugljena u prominskim rudnicima oscilirala. Najveća proizvodnja zabilježena je 1841. (173.000 stotinjaka), a najmanja 1843. (73.219). Očito je da je od 1843. do 1844. g. nešto bilo učinjeno u svrhu unapređenja proizvodnje, jer je ona 1845. g. porasla za 28% u odnosu na prethodnu godinu, te nastavila trend uspona. Vrijednost iskopanog ugljena se cijenila na 11 do 29 tisuća forinta, dok je bečke poduzetnike radna snaga stajala samo 500 do 1000 forinta mjesečno. Iskopani ugljen dopremao se seoskim kolima cestom koja je vodila od Drniša do šibenske luke gdje se ugljen skladištio i tovario na brodove. Prijevoz su obavljali svojim kolima stanovnici kotareva Drniš, Knin, Skradin, Šibenik i Vrlika, zarađujući godišnje 2.500 do 3.000 forinta. Ugljen je najviše koristio Austrijski Lloyd za svoje parobrode, jer je bio jeftiniji od engleskog. Stoga je Lloyd neko vrijeme organizirao vlastita skladišta u Šibeniku. Prodajna cijena iznosila je 24 karantana po stotinjaku funti franko Šibenik. Nakon određenog vremena kupac je morao platiti i troškove prijevoza do šibenske luke. Inače, ugljen se prodavao mnogim kupcima u Trstu, Veneciji, Rijeci, Anconi, Odesi, Smirni, Krfu i Aleksandriji, za njihove tvornice ili mlinove. Prijevoz ugljena do Drniša moderniziran je 1842. g. kada je na trošak tvrtke na relaciji Siverić-Drniš napravljena tračnica, kojom su na engleskom vagonetu prevožene manje količine ugljena. Istovremeno je obavljena i pokusna proizvodnja koksa koja unatoč pozitivnim rezultatima ipak nije ušla u redovnu proizvodnju. Popravljena je i cesta od Drniša do Šibenika, te napravljen stanovit broj kola za prijevoz ugljena na toj relaciji. Treba kazati da je od 1841. do 1843. g. građena cesta preko Moseća, koja je spajala tri preture: Šibenik, Drniš i Knin; ona je bila široka 3 i po klaftera (oko 6,5 metara). U ljeto 1842. g. u rudniku je izbio požar, vjerojatno zbog eksplozije podzemnih plinova. Tom prilikom izgorjelo je dosta ugljena i dio opreme. Nakon sanacije rudnik je nastavio uredno poslovati ali se Austrijski Lloyd žalio na pogoršanje kvalitete ugljena. Uprava ugljenokopa te je navode stručno demantirala. S vremenom se počelo smatrati da je ondašnja proizvodnja kamenog ugljena čak za 1/3 skuplja od one u Engleskoj, pa je bečka tvrtka ubrzo došla u nezavidan položaj. Pošto je od ugljenokopa imala više štete nego koristi odlučila ga je 1857. g. prodati Anti Makali i Vincencu Galvaniju za 12.000 forinti. Rudnik je pod njihovom upravom prosperirao, tako da su ga 1873. g. mogli prodati dioničarskom društvu Societŕ del Monte Promina iz Torina za 156.000 forinti. Početni dionički kapital ovog pri osnutku čisto talijanskog društva (koje se 1906. g. pretvorilo u njemačko-talijansko sa sjedištem u Trstu) bio je 2.512.000 kruna (a 1923. g. iznosio je 10 milijuna lira). Srodno poduzeće Dalmatia d.d. eksploatiralo je ugljenokop u Velušiću. Budući da je susjedna Italija oskudijevala ugljenom, a potrebe za njim u drugoj polovini 19. stoljeća postajala sve veća, oba su dionička društva oko 2/3 svoje proizvodnje izvozila u Italiju i Trst, premda se i u Dalmaciji osjećala velika potreba za crnim zlatom. Na taj način strani kapital je postizao dva cilja: prvo, ublažen je problem tadašnje oskudice ugljena u Italiji i, drugo, dalmatinsko parobrodarstvo, kao konkurentsko onom s Apenina, dovedeno je u težak materijalni položaj. |
- 17:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Travanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
O prošlosti i sadašnjosti Siverića - crtice iz povijesti Siverića
Razno
[Literatura] |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||