Povodeći se za antičkim piscima mnogi su tvrdili da je Dalmacija bogata rudama, ali su, nažalost, bili u zabludi. Ipak, na tom je području bilo doista ruda koje su do početka 19. stoljeća tek djelomično eksploatirane. Glavna nalazišta kamenog ugljena postojala su na području Dalmatinske zagore u onom dijelu što ga zatvaraju rijeke Krka, Čikola i Cetina i to osobito na padinama Promine (Siverić i Velušić), oko sinjskog polja (Ruda i Lučina), u Kljacima, te u skradinskoj uvali (Unešić, Radonić i Konjevrate).
Povijesni identitet Siverića vezan je za rudnik kamenog ugljena s kopovima u samom Siveriću, Petrovcu na istočnoj i Velušiću na jugozapadnoj strani Promine, zatim u Širitovcima na zaravni zapadno od Drniša, te Kljacima na jugoistočnom obodu Petrova polja.
Za vrijeme mletačke uprave u Dalmaciji (oko 1420. do 1797.) rudnici su bili državno dobro, stoga se za otvaranje okna ili jame morala zatražiti dozvola nadležnih državnih vlasti kojima se plaćala desetina od prihoda. Pojedinac ili skupina od najmanje tri rudara mogli su otvoriti samo jedan rudnik s najviše tri okna. Ukoliko je netko zapustio kopanje makar i jednog okna, izgubio je pravo kopanja u drugim dvama.
Nakon pronalaska rude morala se u roku od osam dana isposlovati dozvola za kopanje. Okno ili jama morali su biti međusobno udaljeni od 21-24 paša (oko 23,5-25,5 m). Za unutarnje, uzdužno, kopanje nije bilo ograničenja, međutim, ako se željelo promijeniti pravac kopanja prema rudnoj žili, morala se isposlovati posebna dozvola. Radi sigurnosti rudara okna su se morala učvršćivati drvljem koje je osiguravala država. Naime, ona je poduzetnicima darivala šume u širini od 40 paša (oko 42,5 m) i to od otvora okna do površine brda.
Nadzor nad radom rudnika vršio je sudac kasnije zvan deputat. On je rješavao sporove, određivao desetinu, nadgledao mjesečne troškove, pred njim se obavljala kupovina te vršilo ustupanje vlasništva. Protiv odluke suca mogao se uputiti prigovor višem državnom tijelu.
Rudari su ulazili u okno tek nakon dopuštenja poduzetnika koji je bio odgovoran za njihovu sigurnost i živote. Dnevno se radilo osam sati, a plaća se dijelila na kraju svakog radnog tjedna.
Na području Promine seljaci su za vlastite potrebe od davnina kopali površinske naslage kamenog ugljena, ali je značajniju eksploataciju započeo 80-ih godina 18. stoljeća Girolamo Billia, artiljerijski poručnik i geolog-istraživač iz Venecije. Billia je nadgledao kopanje ugljena u Siveriću, Varošu (Dubravica) i Velušiću, koji je počela iskapati obitelj Moscatti, dozvolom od 7. veljače 1786. godine. Kao spretan poslovni poduzetnik on se pobrinuo za dobar plasman iskopanog ugljena. Taj je ugljen odvozio u Skradin a odatle brodovima u Rijeku za potrebe tamošnje rafinerije šećera i drugih industrijskih pogona. Rudnik je napredovao što potvrđuje podatak od 16. listopada 1788. da su Girolamo Billia i Dominik Zar de Selvue prebacili u Skradin 240 miljara (oko 11 vagona) ugljena te izjava Billie kao nadintendanta da je u prvih šest mjeseci 1789. godine iskopano 452 miljara ugljena (oko 21 vagon).
Zadarski plemić Antonio Medici prijavio je krajem 1792. godine postojanje novog rudnika blizu Siverića te zatražio dozvolu za njegovo iskorištavanje. Nije poznato jesu li nadležna tijela udovoljila njegovoj zamolbi.
Prvih godina francuske okupacije Dalmacije (1806.-1808.) njihovi su topnici iskorištavali siverićki ugljen za svoje potrebe, a 1808. u Drnišu je podignuta peć na ugljen za dobivanje vapna.
Narcis Galeotović je 1819. u Siveriću iskopao oko 400 kara kamenog ugljena i otpremio ga preko Šibenika brodovima u Trst i Veneciju.
Iz navedenog se može razabrati da se eksploatacija ugljena na području Promine vršila neorganizirano, stihijski, stoga i nije mogla donositi osobitu korist.
Godine 1827. stručnjaci su obavili ispitivanje ugljena u Dalmaciji i tom prilikom ustanovili da je kvaliteta rudače zadovoljavajuća, osobito ona na padinama Promine. Pozitivni rezultati ispitivanja potakli su početak sustavnog kopanja ugljena u Siveriću.
Organizirana eksploatacija prominskog ugljena započela je tek 1834. godine na dva mjesta - kod Siverića i Tepljuha. To je inicirala tvrtka iz Beča - Društvo akcionara za unapređenje iskopa kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri. Sjedište tog društva bilo je u Šibeniku, a potom je preseljeno u Zadar. Kod Siverića su bile otvorene dvije jame: sv. Barbara i Salamona. Naslage ugljena bile su debele 10 m. U jami sv. Barbara, koja je bila glavni iskop (duga oko 360 m), kopalo se vrlo intenzivno. U svrhu sigurnosti rudara bili su napravljeni podzemni oklopi pa je tako nastao gotovo jedan cijeli podzemni grad (cittŕ sotterranea). Rudnikom je rukovodio jedan poslovođa (capo minatore) koji je nadzirao sve poslove. Stalno je bilo zaposleno 100 rudara, a sezonski je zapošljavano još 50 do 60 seljaka. Bili su to uglavnom priučeni radnici, stanovnici okolnih selâ. U Salamoni se kopalo površinski i danju, dok se u sv. Barbari neko vrijeme radilo danju i noću. Radnici-kopači dobivali su plaću od 16 do 30 karantana dnevno. U rudnicima Promine bilo je krajem 1848. zaposleno oko 150, a 1854. već 250 radnika.
Prominski ugljen s oko 4.500 kalorija nije bio pogodan za uporabu u topionicama i kovačnicama, ali je zato bio vrlo uporabljiv za loženje parobroda i lokomotiva. Čini se da je od 1834. do 1836. g. kopanje ugljena bilo eksperimentalno. Naime, količine iskopa u tom razdoblju nisu bile osobito velike. Godine 1837. iskopano je 134.000 centera/stotinjaka (750 tona) ugljena, a kako se kretala proizvodnja od 1838. do 1848. g. pokazuje sljedeća tablica:
GODINA STOTINJAKA GODINA STOTINJAKA
1838. 126.370 1844. 78.829
1839. 130.000 1845. 109.450
1840. 142.680 1846. 134.561
1841. 173.000 1847. 105.141
1842. 77.825 1848. 153.890
1843. 73.219 UKUPNO 1.304.965
Iz navedenog je razvidno da je proizvodnja kamenog ugljena u prominskim rudnicima oscilirala. Najveća proizvodnja zabilježena je 1841. (173.000 stotinjaka), a najmanja 1843. (73.219). Očito je da je od 1843. do 1844. g. nešto bilo učinjeno u svrhu unapređenja proizvodnje, jer je ona 1845. g. porasla za 28% u odnosu na prethodnu godinu, te nastavila trend uspona. Vrijednost iskopanog ugljena se cijenila na 11 do 29 tisuća forinta, dok je bečke poduzetnike radna snaga stajala samo 500 do 1000 forinta mjesečno.
Iskopani ugljen dopremao se seoskim kolima cestom koja je vodila od Drniša do šibenske luke gdje se ugljen skladištio i tovario na brodove. Prijevoz su obavljali svojim kolima stanovnici kotareva Drniš, Knin, Skradin, Šibenik i Vrlika, zarađujući godišnje 2.500 do 3.000 forinta. Ugljen je najviše koristio Austrijski Lloyd za svoje parobrode, jer je bio jeftiniji od engleskog. Stoga je Lloyd neko vrijeme organizirao vlastita skladišta u Šibeniku. Prodajna cijena iznosila je 24 karantana po stotinjaku funti franko Šibenik. Nakon određenog vremena kupac je morao platiti i troškove prijevoza do šibenske luke. Inače, ugljen se prodavao mnogim kupcima u Trstu, Veneciji, Rijeci, Anconi, Odesi, Smirni, Krfu i Aleksandriji, za njihove tvornice ili mlinove.
Prijevoz ugljena do Drniša moderniziran je 1842. g. kada je na trošak tvrtke na relaciji Siverić-Drniš napravljena tračnica, kojom su na engleskom vagonetu prevožene manje količine ugljena. Istovremeno je obavljena i pokusna proizvodnja koksa koja unatoč pozitivnim rezultatima ipak nije ušla u redovnu proizvodnju. Popravljena je i cesta od Drniša do Šibenika, te napravljen stanovit broj kola za prijevoz ugljena na toj relaciji. Treba kazati da je od 1841. do 1843. g. građena cesta preko Moseća, koja je spajala tri preture: Šibenik, Drniš i Knin; ona je bila široka 3 i po klaftera (oko 6,5 metara).
U ljeto 1842. g. u rudniku je izbio požar, vjerojatno zbog eksplozije podzemnih plinova. Tom prilikom izgorjelo je dosta ugljena i dio opreme. Nakon sanacije rudnik je nastavio uredno poslovati ali se Austrijski Lloyd žalio na pogoršanje kvalitete ugljena. Uprava ugljenokopa te je navode stručno demantirala.
S vremenom se počelo smatrati da je ondašnja proizvodnja kamenog ugljena čak za 1/3 skuplja od one u Engleskoj, pa je bečka tvrtka ubrzo došla u nezavidan položaj. Pošto je od ugljenokopa imala više štete nego koristi odlučila ga je 1857. g. prodati Anti Makali i Vincencu Galvaniju za 12.000 forinti. Rudnik je pod njihovom upravom prosperirao, tako da su ga 1873. g. mogli prodati dioničarskom društvu Societŕ del Monte Promina iz Torina za 156.000 forinti. Početni dionički kapital ovog pri osnutku čisto talijanskog društva (koje se 1906. g. pretvorilo u njemačko-talijansko sa sjedištem u Trstu) bio je 2.512.000 kruna (a 1923. g. iznosio je 10 milijuna lira). Srodno poduzeće Dalmatia d.d. eksploatiralo je ugljenokop u Velušiću.
Budući da je susjedna Italija oskudijevala ugljenom, a potrebe za njim u drugoj polovini 19. stoljeća postajala sve veća, oba su dionička društva oko 2/3 svoje proizvodnje izvozila u Italiju i Trst, premda se i u Dalmaciji osjećala velika potreba za crnim zlatom. Na taj način strani kapital je postizao dva cilja: prvo, ublažen je problem tadašnje oskudice ugljena u Italiji i, drugo, dalmatinsko parobrodarstvo, kao konkurentsko onom s Apenina, dovedeno je u težak materijalni položaj.
Post je objavljen 29.12.2007. u 17:38 sati.