15.09.2007., subota
Krezubove masne
|
Snjeguljica i ja napušili smo se po prvi puta zajedno iako sam ja još prije gubio tlo pod nogama kada bih je vidio ili su mi se noge potpuno oduzele kada me slučajno i ovlaš dotakla prstima. No, ipak, znam da to nije bilo slučajno i da je htjela da me zavede, ili je možda tek flertovala sa mnom, znala je da se palim na njezinu blijedu put. Snažno je povukla dim, pa još jednom, i još jednom… «Jebote, Snj, daj dim, koji ti je patuljak, pa nije ti umrla bradavičasta bajalica» Snjeguljica je duboko udahnula, nagužvala podebelu podbranju i progovorila iz tamne dubine THC dimnjaka: «Što si nestrpljiv, rak te za pluća ujeo, pa nije ovo zadnja frula u kraljevstvu. Ajd, povuci i vrati, odavno nisam pušila ovako dobar dim» Uzeo sam opušak ne veći od penisa najmanjeg patuljka i snažno povukao. «Znaš, Eugene, bila sam kod doktora» «A što?» «Trovanje hranom.» «Pshkrrhkrrr!!», ispljunuo sam sjemenku, «hahahaha…hahahaha…haha!» «Što je tu smiješno», Snj je upitno i ljutito namrštila čelo. «Oprosti, naduvan sam ko PVC papiga na heliju. Što ti je doktor rekao?» «Da ću ozdraviti ako poljubim princa» «Ha?!», stao sam pred kraj crtića koji mi se odvijao u stanju narkolepsije. Himen je htio reći svoju dnevnu misao, no Skeletor ga je probio vilama u pola riječi. «Da poljubim princa», značajno je ponovila Snj, «pa sam nešto mislila da bi ti mogao biti taj kojeg ću poljubiti». Mogao sam prihvatiti da me poljubi žaba i pretvori se u glistu, da me poljubi zvijer i pretvori se u iguanodona, da se ja pretvorim u bogomoljku poljubljen od čudnovatog kotrljana, i nakon toga ne bi čak ni pljunuo na te odvratne trenutke prošlosti, no da me poljubi ovakva ljepotica poput Snj, to ne bih podnio, za to sam bezmudan i neizlječiva kukavica. Ipak sam smogao snage i poljubio je, no ja kad ljubim onda ljubim strasno – uvalih joj jezičinu do osmog reda alveola. Snj se stala gušiti, pozelenjela je poput roza papige umočene u zelenu boju. Na vrijeme sam uvidio da sam strastan ljubitelj i jezik premjestio u jednjak. Jadnica se umalo ugušila. Sad joj je lice poprimilo boju zelene papige umočene u roza boju. A onda se izrigala. Pojeo sam lošu imitaciju kebaba. Ali vraški ljutu. Vode, vode, vode, vode, vode, vode, vode, vode, vode. «Bluargh! Blur-blur-blkh-bluaaaaarghhgh!», Snj je rigala fermentiranu jabuku istovremeno brišući imitaciju krokodilskih suza i grleći jabuku pod kojom je nedavno Ajzek Njutn pijan spavao i sanjao da se Zemlja obrušila na jabučni plod kojeg se majka snebivala pa ga je istom brzinom kao što se planet približavao napuštala. «Pljuv-rppcp-pljuv, khkrkhhhh», pokušavao sam ispljunuti okus Snjinih usta – kisela jabuka, smrad kanabisa, krila šišmiša, prah fetusa. «Jebote Andersen i oba Grimma, tvojim bi zadahom mogli rastopiti željezo i ukalupiti zlato. Nazvat ću Goethea. Samo da ne bude prekasno. Možda Vrag ipak još ne spava!». «Ustaj Goethe, sit ne bio, kopita pod dekom krio! Što se dereš gnojna akno, Dabogda te nožem hakno! Imam za te zaplet drugi, Doktor neka, što ja znam, Pleše boogie, Dok mu zadah lijepe Snježe Jedan na drug atom veže, Blještavog i vrijednog ata Što se hrže: HRPA ZLATA!. Goethe me zbunjeno pogleda kroz dva spojena monokla i naloži mi da se gubim jer mu je dosta idiota koji ne znaju što je hiperbola, a što parabola, što metafora, a što fora. Vratih se do Snj, a oko nje stajahu sedam patuljaka i nešto mrmljaju. Čini mi se da su ljuti. «Jel' ti glupane? Da, ti, što se praviš mutav?», reče opasno najveći miđit, nakrivivši šajkaču poput četnika koji se savezničkim pilotima predstavljao kao partizan, «što si uradio našoj sestri da se ovako izrigala, majku li ti tvoju švapsku?» «Ja? Ništa. Tražila je da je poljubim i ja sam je poljubio. Osim toga, što se vas to tiče, stoko nedorasla ni do jaja sanskog ovna.» Prva cipela s brojem 31 u glavu nije tako odzvanjala kao ista ta ali u septetu. Klasična cipelarka u bilom i u plavom. Sedam na jednoga. Kao herojska dramatizacija junačke pogibije čete proletera. Kao sukob domaćih i gostujućih navijača. Probudih se na liječničkom ležaju sav u masnicama, sav u skorenoj krvi. Doktor Faust je iz mijeha duhao zrak u razbijeljeni žar. Iz kotla ponad vatre pucketalo je na čarobni napitak ili su to odzvanjali ugrijani, zaigrani mudri kamičci? «Jedva sam vas spasio smrti!», reče doktor. «Znate li vi, doktore, da ste glavni krivac što sam ja dobio po pičci stanovnika?» «Znam!» «Pa? Što imate dodati na to?» «Par andola i mnogo tekućine!» U spomen na doktora koji je svaku bolest liječio šakom andola i mnogom tekućinom. Živjela mirovina! |
- 19:53 - Komentari (11) - Isprintaj - #
14.09.2007., petak
o zdravlju, doktorima i smrti
|
Samo sam čekao kada će doći i taj momenat kada ću saznati da gemišt, rakija, pivo, tequila i dvije kutije cigareta u jednoj večeri ne idu zajedno, a u kolaboraciji s iscrpljujućim radom oslobađaju neku jebenu vrstu prehlade, možda čak i gripu koja me trenutno pere ko što jedra seljanka pere gače na potoku onkraj sela. Otkako je pao interes za samoiscrpljivanjem sportom, pao mi je i imunitet i zato više nisam junačina nakon ruskih pijanki nego posrani boležljivi pizdek kojem treba više dana da dođe k sebi i da se osjeća zdravo. Već idući vikend idem na Bundek bacati žabice. To će me ojačati. Uz put, doktorica mi je za kurac. Ne mislim sa spolnog aspekta nego s ljudskog i profesionalnog. Đubre staro nije mi stavilo ni stetoskop na pluća nego je samo promrmljala da se izderem AAA, i pokazala mi da se gubim s tri tablete amoksicilina dnevno. Budući da sam je čekao pred vratima, točno u sedam, a ona je kasnila - kao što to doktori uobičajeno rade, oca im se najebem socijalističko-komunističkog, radno im je vrijeme kurčevo i još kasne – spriječio sam je u namjeri da obavi jutarnji ritual ispijanja kave i tračanja kakvo se malogdje može čuti i vidjeti. Bolnice i ambulante (doktorice i sestre) su megaultrasvemirske tvornice tračeva kakvih se ne bi postidjele ni najfrekventnije mljekare diljem Podravine i Slavonije. A tek koji je to kupleraj, bože im oprosti, ne znaju što čine. Bolnice su kuće u kojima se u noćnim smjenama jebu doktori i sestre, doktorice i tehničari, rode i štakori, kljove i crvuljci, jebem ti sunce, samo pacijenti, oni koji to mogu, drkaju. Ne serem. Čuo sam iz prvih ruku. Usta. Čuo sam također da je san svake medicinske sestre da se uda za doktora, ili barem da se pojebe s njim. Nego, danas sam vidio mrtvu ženu, udarenu autom. Ležala je nasred ceste. Policija još nije došla i ni dva metra pored nje prolazili su šleperi i automobili. Vrlo crni prizor. |
- 21:22 - Komentari (9) - Isprintaj - #
06.09.2007., četvrtak
ALAT – ČEKIĆ
|
Svoj prvi čekić kupio sam u Nizozemskoj kako bih mogao napušen praviti kašu od žohara koji su mi išli na živce jer ja sam neurotik kakvog neurolozi traže za doktorat. Taj čekić se zvao Sandvik ili ga je taj neki Sandvik, Šveđan po krvi i nacionalnom određenju napravio. Nordijski bog Thor također je imao čekić. Njegov se zvao Mjollnir i njime je prosipao munje po divovima s kojima se najčešće borio, a zadnje munje ispustit će protiv Jörmungandra tijekom Ragnaroka, borbe na kraju svijeta koja je slična ovoj našoj proricanoj Apokalipsi. Ratni čekić, vlasništvo blesavih vitezova koji su se borili za pičku blentave djeve, upotrebljavan je kao moćno oružje jer je nanosio ozljede ne probijajući oklop što je bolje no da ga probiješ i provodiš sate i dane vadeći ga dok ti tamo neki limeni pizdek, od mozga buzdovanom pravi smjesu za kanibalske krvavice. Ako se vratimo prečacem do mirnodopskih čekića otkrit ću vam da postoji više vrsta paprati, a i čekića. Stolarskim čekićem zabijamo čavle udarajući ih prvo jednom, pa drugi put, pa jebemo nekome majku, pa uzimamo kliješta, vadimo oprugu od čavla, ravnamo ga, ponovno zabijamo, još nekome jebemo majku što nam je palac-kažiprst smlavljen, bacamo alat u pičku materinu i pogađamo namjernika koji pod parom nosi hrastove letve, u glavu, naravno (kaciga je doma i iz nje dođoš pije mutnu vodu). Zidarskim čekićem komadamo ciglu kad nam ne ulazi u koncepciju sklada dvaju susjednih zidova i tako radimo pravu stvar. No ponekad se procjena prave stvari oslanja na javašluk hihihi pa čekićem lomimo ono što smo jučer gradili i krećemo iznova dok si vlasnik buduće kuće plete omču. Kovačkim čekićem kujemo potkovu koju ćemo zabiti konju pod kopito, a ovaj će nam se njome zahvalno potpisati na ćelo, preskočiti ogradu i posrati se u vrt s mladim lukom i još mlađim grahom. Divljaka ćemo se kasnije sjetiti kad nam dio kobase zađe između kutnjaka i dokutnjaka. Čekićem za meso stanjujemo šniclu stare krmače od 270 kilograma sve dok kroz nju ne vidimo Zagreb i Milana. Ponekad ga koristimo i kao grablje za leđa. Tapetarskim čekićem… … valjda zabijamo tapete. |
- 19:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #
05.09.2007., srijeda
ALAT – VILE
|
Vilama probadamo štakora i uz njegovo cičanje koje ledi krv u miševa oslanjamo se na vile svom težinom kako bi gadnom pacovu pustili krv jer mu srce brzo kuca pa će ovaj iskrvariti kao što obična guma ispusti zrak kad se nasukamo na zub velike bijele psine. Vilama tovarimo stajski gnoj na prikolicu stojeći u gnojištu, isprva misleći da smo jadni što nam govna smrde, a na kraju shvaćamo da smo i napravili veliki posao i postali snažni. Vilama plašimo Franju Tahija derući se i urlajući «dolje, crkni i ubio te bog, a ako ne on, vile će sigurno», dok se ovaj smije za bogatom trpezom jedući veliki komad svinje i crtajući masnim prstom po stolu sjekiru za Matiju Gupca. Vilama skupljamo sijeno na hrpu praveći pravo malo pornjavsko gnijezdo za susjedovu ženu koja se nije jebala još od poplave prije deset godina, pa se okapajući krumpir guzi svakom živom biću koje nosi kurac za potpalu. Vilama jebemo majku kad nam ispadne zub pa ne možemo žvakati žilavu šunku, proizvod trogodišnje krmače od dvjesto i pedeset kila ili kad nam ispadne zub, a ta ista vila samo ga odnosi, a ne plaća stomatologa. Vilama napadamo međaša koji nam je jedan cijeli metar dužni zaorao među i još se traktorom okrenuo u našoj pšenici pa nam svakog dana dolazi Tanja iz RTL-a i pita: «Jesu li letjeli u tanjuru ili raketi?» Vilama pokazujemo kako smo zahvaljujući ratu probudili u sebi malog ekonomistu pa dižemo kredite s hipotekom na buduća dobra i tako, neznamdetaljekako, pravimo svoje malo privatizacijsko carstvo koje ćemo prodati, na primjer francuskoj tvornici koječega. Vilama pridobivamo gliste da se ove zbunjene i s mišlju kako je počeo potres pomaljaju na površinu pa ih beremo kao što smo nekoć u vojsci brali čikove po poligonu. Vilama… ajd u kurac, proljev se skuplja lopatom. |
- 20:43 - Komentari (7) - Isprintaj - #
04.09.2007., utorak
Tool
|
Alata ima mnoštvo. Lopatom u štali čistimo govna, motikom među govnom kopamo kanal kako bi kravlja pišalina mogla slobodno otjecati, vilama prtimo tačke, a metlom od sirka metemo suha govna. Gitarom ribamo repu, bubnjevima probavamo je li pekmez još uvijek pod vakuumom, bas gitarom mijenjamo kravinu pizdu za usnu harmoniku, a mikrofonom, onim šiljastim krajem čačkamo dupe dok čekamo da gulaš odraste. Koncert je trajao kratko, a tridesetogodišnji rat dugo. Onaj turski protiv naroda Europe trajao je još duže, no taj se ne broji jer mrtvi se bacaju u vodu. Ja sam staro, rijetkokosno gunđalo i mene poslati na ovako žestoku glazbu je isto kao da ste poslali časnu sestru da vam sredi panj. Nego dosta o koncertu, pričajmo malo o vagini. Ako presvučeš vaginu iznutra prema van i polakiraš je dobiješ lijepu vazu. A o kurcu? Presvuci kurac i odreži ga te ga stavi u vazu. Upravo se pederi jebu na teveju. Nadam se da to ne gledaju časne sestre koje sređuju panj. Vrijeme je da odem. Dovoljno sam uznemirio ovu obitelj. Tool je za mlade i poletne, a ne za olinjale drkadžije. Ja sam ipak za cigane i, recimo, Bachovu misu u B-molu bez ritualnog prikaza. |
- 23:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #
alat
|
idem tulit na tool. izvješče posljije. |
- 19:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #
01.09.2007., subota
Taraf de haidouks u VŽ
 Kad su cigani zagudili po violini, jeza mi je prošla cijelim tijelom kao kad sam prvi puta umočio stojana u «ono», toliko vlažno da sam mislio kako sam se svršavajući prerano obrukao, a kad ono, ona se samo pretjerano navlažila. TO se zove neiskustvo. Kad su cigani zaigrali po cimbulama zadrhtao mi je i mišić ponad genitalne zone, onaj mišić koji mi rijetko kada više drhti, a nekad je drhtao čim bi ženska ruka vršcima prstiju ovlaš prošla ispod pupka. Kad su cigani zaigrali po kontrabasu, uši su mi gorjele baš kao što su gorjele u prvom razredu kada me u obraz poljubila jedna djevojčica koja nikada više nije bila tako lijepa i tako draga. Postala je ružna i postala je nepodnošljiva. A što mi se tek dogodilo kad je cigan stao svirati harmoniku… nešto slično dogodilo se i kad sam umalo opslužio dvije žene odjednom. Ali nisam. Padala je kiša i krave su tugaljivo mukale. Onako kako cigani sviraju tako nitko ne svira. Onako kako oni prebiru po duši tako ni brižna baba ne prebire žiške po grahu. I uopće nema veze što im rukopis izgleda lošije od mojeg iz predškolskog pretpotopnog razdoblja. Kad sam ih «natjerao» da se potpišu na omot DVD-a bili su sretni kao što sam i ja bio sretan kad mi se na komad papira potpisala cijela Dinamova momčad '80-ineke, na čelu s onim ridikulom. Što se mene tiče oni ne trebaju niti znati pisati niti znati išta o ičemu, samo dok ovako jebeno dobro sviraju. |
- 22:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
