30.07.2007., ponedjeljak
podno Pizdograda
|
Na putu prema otkrivanju bitka života i svemira slučajno naiđoh na Pizdograd. Nije lako uči u njega. S jedne strane visoki bedemi sazidani od obećanja i opločeni računima koktela i zvučnim zapisima nadljudskih napora u pokušaju izigravanja pauna, majmuna i hladnokrvnog, kul lemura, a s druge strane naplatne kućice i preskupe cestarine. Sjedoh pokraj zidine i zasvirah u frulu. Jedan bi čiča rekao da sam kurcu zasvirao. Istina. Ispočetka sam gudio, a onda stao prebirati po žicama. U frulu možete i puhati no to prepuštam sviračicama. Njima je lakše uhvatiti se instrumenta no meni – joga mi je strana. Sjedim tako i sviram, izvadio sam periskop i u zrcalo gledam što se događa u Pizdogradu. Iako je podne, Pizdograd spava. Čak su i inače živahne krošnje jablana koje se protežu duž glavne avenije i nestaju u prostranstvu trokutne prašume uspavale svoje krvoločne stanovnike i sad im hrču uspavanku nejebice. Stanovnici Pizdograda spavaju poput stanovnika kraljevine u kojoj je Trnoguzica dobila svoj stoljetni zatvor. Ni najžešći laksativi nisu joj pomogli da se isere niz toranj njenog oca. Iako puna govana i samim tim teška kao topovsko đule, ili osam tona istog, Trnoguzica je uspijevala u svojim mjesečarskim putešestvijama svake noći dupetom se ubosti na trn i tako još više sabiti već okamenjenu masu kakice. I svaki taj put onesvijestila bi se baš kao i prvi put, kad se nabola na trn i kada joj je ona ljubomorna vješturina nabajala celibat, a zatim si u dupe ugurala metlu i odletjela nekud, valjda u Oz, brummm, brumm! Sto godina samoće, sto godina nesvjesnog analnog seksa. Marquez je krenuo krivim smjerom. De Sad je natuknuo, a zatim je bolesno zabrijao na sodomiju. Casanova, pih! Taj je znao samo u stidnicu, a kad bi i omašio, kao ofuren vratio bi se na staro. Sviram frulu štakorima, a ovi me ne slijede. Kako i bi kad sjedim, podno Pizdograda. Eno starog bogomoljca. Đubre jedno hipokritsko. Debeli ljenjivac. Dok on uzvišeno dirigira, ovčice pokorno gudaju. Što li će on u Pizdogradu? Pospremim frulu u pamučnu futrolu i pozdravim ga. On mi veselo odzdravi, potjera ovčice, prekriži zrak i nestane u zidinama Pizdograda. Indulgencija is bek. Posjet bogomoljca ujedno je i plaća za oprost. Bacim oko na zrcalo periskopa. Jeftino kinesko đubre podložno je kondenzaciji. Hoću li ponovno zasvirati? Kajdanku Pizdograda prekrila je magla. Pokušavam zamisliti note, ali mi se pojavljuje samo smežurana stara četvrtinka. Tu i tamo bojažljivo se uspravi, a onda zaskviči i padne. Dum! Pogodilo me u glavu. Jeftina gumena «tigrica» na čelo mi utisnula «Pirot». Neustrašivi virtuoz na lopti, on može žonglirati čak 86 puta, a da si ne počeše jaja. On može igrati devedeset minuta i dvije minute produžetaka, zabiti gol iz jedanaesterca, zaviti u tugu cijelo susjedno selo, ko iz kazetofona otpjevati novi turbo-hit, pod tušem kurcem po dupetu mlatiti suigrače, popiti gajbu na noć i proći kroz bedeme Pizdograda kao da su scenografija Kineskog kazališta. «Koji ti je kurac seljačino!», izderem se sebi u bradu, a brada mi odgovori plačnim drhtajem «Njegova cipelarka ima dodatnu masu i veće ubrzanje, kuš!». Nije mi do sviranja. Ja bih u Pizdograd. Spušta se mrak, a u mraku vrebaju krvoločne zvijeri i Freud. Oca mu psihoanalitičkog jebem! Eto, jesam rekao, čim i pomislim na Freuda odmah pokušavam otkriti svoj latentni pederluk. I to me obezglavljuje, a obezglavljeni ili čak i glavljeni, ali pognutih glava u Pizdogradu nisu dobrodošli. Pljunem tri do nekoliko puta na istok i u ne tako daleko tminu uputim nekoliko modernih psihologa. Oni mogu protiv Freuda, ja ne. Očii! Moje očii! Ugasi farove mamu ti tvoju kurvinsku! Zlu ne trebalo sakrih se iza visokog usamljenog jablana gdje motorna Gillete pila još nije zarezala. Osamsto pedest i šest konja njišti pod čeličnom haubom crne troslovne mašine. Zveče lanci, duge devetke, cvrci koža, škrguću zubi, u gepeku se kotrljaju teniske loptice, u lijevom džepu burmutica bijelog, a u desnom šuškava buhtla. Dragana, jesi to ti, Svetlana još te nisu rešili života, Daro, odolijevaš pesticidima? Ne, to je novi DVD Pink produkcije. Ćelava je neman ispljunula čačkalicu, viljemtelovski mi prepolovila jablan i nestala u monsunu koji se nadvio nad Pizdograd. Što da radim? Što da radim? Znam! Pa i ja konja za kobase imam! Nietzsche! Kom cu bite, šnel! Gdje si stara antisemitinjaro! Jel još lutaš po Švicarskoj, jebo te ubermenš u prkno? Što je, što se dereš crve, eugenizacijom ti produžili vrstu te ti produžili? I nisam ja srao protiv Židova, nego ona kučka, moja sestra, krv joj popile stjenice i mutirani legvanodoni. Dobro, što se odmah ljutiš, ja to onako, odmila. Nego, družiš li se još uvijek s onim Wagnerom, starim đubretom? Jel' ti to mene zajebavaš? Neee, tko, ja?! Ma kakvi. Idi u kurac! Što hoćeš od mene? Pomogni mi da uđem u Pizdograd. Hahhahhahaa. Sroljo bi u Pizdograd. E pa ne može. Zašto? Pitaj Sokrata. Đubre jedno švapsko, jel' sad ti to mene jebeš? Hihihi! Nestade Nietzsche i moja posljednja nada da uđem u Pizdograd. A onda sam zaspao. San podnopizdogradske noći by William Kafka. S. se probudio podno Pizdograda i jutarnja mu letva nije bila greda već mlohava palmina grana. Čak ni činjenica da je cijelo vrijeme udisao miris iz vulvnjaka naboranih kućica i bio polijevan iz odvoda zlatnih tuševa, nije mu otvrdnula stojana. S. SE PROBUDIO KAO VOĆE. "Ljubavnik, luđak i pjesnik su bića Od same uobrazilje sazdana. Jedan od njih vidi više đavola Nego što ih u samom paklu ima - To ti je luđak. Zaljubljeni, mahnit isto, Ljepotu vidi Helene Trojanske U liku neke Ciganšture ružne. A pjesnikove riječi, u zanosu divnom Zakolutane, gledaju čas s neba Na zemlju, čas sa zemlje čas sa nebesa; I dok mu se u mašti roje slike Još neznanih stvari, njih pjesnikovo pero U oblike pretvara, te zračnom ništa i mjesto u svijetu i ime stvara" Williame, konju napušeni, ja imam problem, a ti me jebeš Helenom Trojanskom. Pa zar čuo nisi da mi se od jutros ne diže na žene? "Dvojica za jednom šize! Darmar, zbrka, perje, furda - Ništa, šefe, bez apsurda." Tako je care londonskih zasranih ulica! Ništa bez apsurda! "I mantija I lopta I reket koji asove zabija samo I Franz koji voljko umre I zidine Pizdograda podno kojih |
- 20:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
