30.07.2007., ponedjeljak
patnje jedne mumije
|
Eh, da sam barem rođen tri tisućljeća kasnije i u isto, ili neko kasnije vrijeme umro. Ovako, omotali me zavojima, okaljali balzamom i nagurali u kameni sarkofag. Oca im ptica, klin, krug, klin jebem. Kako da se jedna mumija u smrti poslije života zabavi osim da si uobrazi da je ranjena na osam stotina trideset i šest mjesta, da je heroj neke velevažne bitke, da je pobio stoosamdeset i pet neprijateljskih vojnika, spasio prelijepu drznicu, ugrizao svaku Meduzinu zmiju ponazmijob i sada čeka da ozdravi, da joj skinu zavoje i okupaju je u Gornjem Nilu jer tamo je voda hladnija? Ovo za Meduzu neka bude naša mala tajna. To gmizavo đubre baba je onog gmizavog đubreta iz grčke starine. Netko će pametan ustvrditi da su mi svećenici kroz piramidu napravili otvor kako bih svake večeri gledao sapunicu «Ti amor povoljna konstelacijo». Taj netko pametan je nije pametan. Dužina kanala od grobnice do površine piramide iznosi šezdeset i šest metara, a ja sam prilično ćorava mumija i ne vidim dalje od nosa kojeg mi već i vrh nedostaje. «Skarabeju, kopile kornjaša, miči te svoje škrakljave nožice s obelisk, klin, trokut, klin mojeg!» Ovi skarabeji jedu govna. Ne samo što ih kotrljaju nego ih i jedu. Hipotetski. Pejorativno s moje strane. «Imaš svoje govno pa ga kotrljaj, ostavi se mojih govana!» A moja govna suha su kao ugalj. Zadnje koje sam posrao…bilo je to prije tristodevedeset i sedam godina… to zadnje bilo je plod moje uobrazilje da sam beba. Kako to? Imaju li bebe pelene? Imaju. Imaju li mumije gazu? Imaju. Pa ako ja serem u gazu, nisam li beba? «Ti si glupan!» «Tko je to… tko je to rekao… da čujem? Nemaš sova, ćuk, rukavica, soko, ha?» «To sam ja rekla, drnčarija!» «Jesi od gline ili od zlata?» «Gline» «Onda kuš!» Sva sreća da ovi kotrljani ne puše. Ode mi suho govno u pepeo, a s njim i ja. Uz put, najebo mi stari svakakvih pizdarija u grob. Čvalje od magarca, fetus krokodila, natikače slavnog Imhotepa, kaže, da se nađe, možda poželim biti reinkarnirani bauštelac, trideset i šest lijepih kamenčića štono ih je našao na obali, nešto zrna pšenice i litru kiseliša iz Gizeha od kojeg bole kosti i skaču kurje oči. Onom krelcu Ptolomej je grob napunio zlatom i smaragdima, a meni glinom, kamenjem i kramom. Otac me izgleda baš i nije volio. Ne znam kako sam uopće začet, jer stari je neprestano drkao. Jednom se domogao kristalne kugle i kad je slučajno nabasao na Kleopatru koja, uz put, nije bila još ni na papirusnom tlocrtu reprodukcije njezinog prapraprašukunpradjeda, kurac nije vadio iz ruke. A možda je tesao na Geja Jelija Cezera. Još jedna u prilog misteriji mojeg nastanka. Jedno vrijeme dosadu sam razbijao onim črčkarijama što su ih vrijedni robovi po zidovima grobnice ispisali po naputku jednog pisara. Da je itko iole pismen pročitao što tu piše, iz puke samilosti bacio bi me u Nil, neka me krokodili samelju i prodaju pljeskavice aligatorima. A piše ovako: «Ide jedna kamila, Ide druga kamila, Ide treća kamila, Ide cijeli karavan. Prdne jedna kamila Prdne druga kamila Prdne treća kamila Prdne cijeli karavan. Pardon kaže kamila Pardon kaže kamila Pardon kaže kamila Pardon kaže karavan. Ništa, kaže kamila Ništa, kaže kamila Ništa, kaže kamila Ništa, kaže karavan. Događa se i boljima Događa se i boljima Događa se i boljima Događa se i boljima, cijeli karavan…» I tako u nedogled, Oziris ti prdnuo u sarkofag da Amon Ra da! Ponekad me uhvati takav svrab da im svima, svim Egipćanima, od Đosera pa do… koji se panglu sada kiti sunčevim perjem?... svima im jebem mater. Kaže jedan: «Moja je baba u balzam uvijek stavljala prah osušena pauka i sol, kad se jednom balzamiraš ima da si milenijima lijep, ko slika svježeg mrtvaca» Kaže drugi: «Tvoja baba znade kurac djedov, u balzam se još od prve migracije kurvi iz Uruka stavljaju plombirani kutnjaci leproznih stjenica i sol. Kad te jednom premažu i nakon osamsto tisuća godina otkriju, još su ti prištevi limun žuti» Kaže treći: «Vaše babe bolje da su nilskom govedu pušile tuki no što su balzamirale pokojnike. U balzam ide jaje stidne uši i sol.» Odjednom upita prvi: «Tko prije nastade, jaje ili odrasla stidna uš?» I, eto balzamirahu me tri idiota, i sada me povremeno uhvati takav svrab da mi zavoji cvile. Osim ovog smeća kojeg se otac tako požrtvovno i iz pijeteta riješio, zakopao je on i sedam bećara, neka mi svojim pjevanjem uveseljavaju smrt. Bolje da mi je otrgao glavu i posrao se u jednjak no što ih je dao pokopati sa mnom. Stoka pijana. Trajalo je godinama. Šest tisuća litara gizehskog tuduma i sedam pijanih idiota koji znaju pjevati kao što i ovi skarabeji znaju da u govnu nema vitamina. A što su pjevali? Pogađate. «Ide jedna kamila Ide druga kamila…» Idu sve u pičku materinu. Sve u svemu, jadna ti je smrt jedne mumije. Ako imaš sreće naći će te pljačkaši grobova i prodati u Pariz ili London gdje će te milijuni muholikih Japanaca 24 sata neprestano slikati, ako si rođen pod sretnom zvijezdom, Egipat će zaratiti sa svima i netko će na piramide baciti atomsku bombi i osloboditi te vječne muke, a ako ni jedno ni drugo, a onda, što ja znam, onda se jebi. |
- 22:12 - Komentari (21) - Isprintaj - #
podno Pizdograda
|
Na putu prema otkrivanju bitka života i svemira slučajno naiđoh na Pizdograd. Nije lako uči u njega. S jedne strane visoki bedemi sazidani od obećanja i opločeni računima koktela i zvučnim zapisima nadljudskih napora u pokušaju izigravanja pauna, majmuna i hladnokrvnog, kul lemura, a s druge strane naplatne kućice i preskupe cestarine. Sjedoh pokraj zidine i zasvirah u frulu. Jedan bi čiča rekao da sam kurcu zasvirao. Istina. Ispočetka sam gudio, a onda stao prebirati po žicama. U frulu možete i puhati no to prepuštam sviračicama. Njima je lakše uhvatiti se instrumenta no meni – joga mi je strana. Sjedim tako i sviram, izvadio sam periskop i u zrcalo gledam što se događa u Pizdogradu. Iako je podne, Pizdograd spava. Čak su i inače živahne krošnje jablana koje se protežu duž glavne avenije i nestaju u prostranstvu trokutne prašume uspavale svoje krvoločne stanovnike i sad im hrču uspavanku nejebice. Stanovnici Pizdograda spavaju poput stanovnika kraljevine u kojoj je Trnoguzica dobila svoj stoljetni zatvor. Ni najžešći laksativi nisu joj pomogli da se isere niz toranj njenog oca. Iako puna govana i samim tim teška kao topovsko đule, ili osam tona istog, Trnoguzica je uspijevala u svojim mjesečarskim putešestvijama svake noći dupetom se ubosti na trn i tako još više sabiti već okamenjenu masu kakice. I svaki taj put onesvijestila bi se baš kao i prvi put, kad se nabola na trn i kada joj je ona ljubomorna vješturina nabajala celibat, a zatim si u dupe ugurala metlu i odletjela nekud, valjda u Oz, brummm, brumm! Sto godina samoće, sto godina nesvjesnog analnog seksa. Marquez je krenuo krivim smjerom. De Sad je natuknuo, a zatim je bolesno zabrijao na sodomiju. Casanova, pih! Taj je znao samo u stidnicu, a kad bi i omašio, kao ofuren vratio bi se na staro. Sviram frulu štakorima, a ovi me ne slijede. Kako i bi kad sjedim, podno Pizdograda. Eno starog bogomoljca. Đubre jedno hipokritsko. Debeli ljenjivac. Dok on uzvišeno dirigira, ovčice pokorno gudaju. Što li će on u Pizdogradu? Pospremim frulu u pamučnu futrolu i pozdravim ga. On mi veselo odzdravi, potjera ovčice, prekriži zrak i nestane u zidinama Pizdograda. Indulgencija is bek. Posjet bogomoljca ujedno je i plaća za oprost. Bacim oko na zrcalo periskopa. Jeftino kinesko đubre podložno je kondenzaciji. Hoću li ponovno zasvirati? Kajdanku Pizdograda prekrila je magla. Pokušavam zamisliti note, ali mi se pojavljuje samo smežurana stara četvrtinka. Tu i tamo bojažljivo se uspravi, a onda zaskviči i padne. Dum! Pogodilo me u glavu. Jeftina gumena «tigrica» na čelo mi utisnula «Pirot». Neustrašivi virtuoz na lopti, on može žonglirati čak 86 puta, a da si ne počeše jaja. On može igrati devedeset minuta i dvije minute produžetaka, zabiti gol iz jedanaesterca, zaviti u tugu cijelo susjedno selo, ko iz kazetofona otpjevati novi turbo-hit, pod tušem kurcem po dupetu mlatiti suigrače, popiti gajbu na noć i proći kroz bedeme Pizdograda kao da su scenografija Kineskog kazališta. «Koji ti je kurac seljačino!», izderem se sebi u bradu, a brada mi odgovori plačnim drhtajem «Njegova cipelarka ima dodatnu masu i veće ubrzanje, kuš!». Nije mi do sviranja. Ja bih u Pizdograd. Spušta se mrak, a u mraku vrebaju krvoločne zvijeri i Freud. Oca mu psihoanalitičkog jebem! Eto, jesam rekao, čim i pomislim na Freuda odmah pokušavam otkriti svoj latentni pederluk. I to me obezglavljuje, a obezglavljeni ili čak i glavljeni, ali pognutih glava u Pizdogradu nisu dobrodošli. Pljunem tri do nekoliko puta na istok i u ne tako daleko tminu uputim nekoliko modernih psihologa. Oni mogu protiv Freuda, ja ne. Očii! Moje očii! Ugasi farove mamu ti tvoju kurvinsku! Zlu ne trebalo sakrih se iza visokog usamljenog jablana gdje motorna Gillete pila još nije zarezala. Osamsto pedest i šest konja njišti pod čeličnom haubom crne troslovne mašine. Zveče lanci, duge devetke, cvrci koža, škrguću zubi, u gepeku se kotrljaju teniske loptice, u lijevom džepu burmutica bijelog, a u desnom šuškava buhtla. Dragana, jesi to ti, Svetlana još te nisu rešili života, Daro, odolijevaš pesticidima? Ne, to je novi DVD Pink produkcije. Ćelava je neman ispljunula čačkalicu, viljemtelovski mi prepolovila jablan i nestala u monsunu koji se nadvio nad Pizdograd. Što da radim? Što da radim? Znam! Pa i ja konja za kobase imam! Nietzsche! Kom cu bite, šnel! Gdje si stara antisemitinjaro! Jel još lutaš po Švicarskoj, jebo te ubermenš u prkno? Što je, što se dereš crve, eugenizacijom ti produžili vrstu te ti produžili? I nisam ja srao protiv Židova, nego ona kučka, moja sestra, krv joj popile stjenice i mutirani legvanodoni. Dobro, što se odmah ljutiš, ja to onako, odmila. Nego, družiš li se još uvijek s onim Wagnerom, starim đubretom? Jel' ti to mene zajebavaš? Neee, tko, ja?! Ma kakvi. Idi u kurac! Što hoćeš od mene? Pomogni mi da uđem u Pizdograd. Hahhahhahaa. Sroljo bi u Pizdograd. E pa ne može. Zašto? Pitaj Sokrata. Đubre jedno švapsko, jel' sad ti to mene jebeš? Hihihi! Nestade Nietzsche i moja posljednja nada da uđem u Pizdograd. A onda sam zaspao. San podnopizdogradske noći by William Kafka. S. se probudio podno Pizdograda i jutarnja mu letva nije bila greda već mlohava palmina grana. Čak ni činjenica da je cijelo vrijeme udisao miris iz vulvnjaka naboranih kućica i bio polijevan iz odvoda zlatnih tuševa, nije mu otvrdnula stojana. S. SE PROBUDIO KAO VOĆE. "Ljubavnik, luđak i pjesnik su bića Od same uobrazilje sazdana. Jedan od njih vidi više đavola Nego što ih u samom paklu ima - To ti je luđak. Zaljubljeni, mahnit isto, Ljepotu vidi Helene Trojanske U liku neke Ciganšture ružne. A pjesnikove riječi, u zanosu divnom Zakolutane, gledaju čas s neba Na zemlju, čas sa zemlje čas sa nebesa; I dok mu se u mašti roje slike Još neznanih stvari, njih pjesnikovo pero U oblike pretvara, te zračnom ništa i mjesto u svijetu i ime stvara" Williame, konju napušeni, ja imam problem, a ti me jebeš Helenom Trojanskom. Pa zar čuo nisi da mi se od jutros ne diže na žene? "Dvojica za jednom šize! Darmar, zbrka, perje, furda - Ništa, šefe, bez apsurda." Tako je care londonskih zasranih ulica! Ništa bez apsurda! "I mantija I lopta I reket koji asove zabija samo I Franz koji voljko umre I zidine Pizdograda podno kojih |
- 20:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #
05.07.2007., četvrtak
men hu sold d vrld
|
šepavi, polućoravi, bezimeni čovjek odlučio je prodati Zemlju. Sjeo je na svoj intergalaktički romobil i otišao na pijacu gdje su se prodavale pohabane Crne rupe, skoro ugašene zvijezde i planeti bez vlastite sile teže. Unajmio je stolac, platio ga šest asteroida, i sjeo držeći u rukama vlasnički list te izvode iz gruntovnice Sunčevog sustava. Pokraj njega prolazila su bića iz gotovo svih krajeva Mliječnog puta, ali nitko nije bio zainteresiran kupiti naoko lijepi plavi planet na kojem se čak i s Mjeseca mogao vidjeti Kineski zid. Kad su blizanci otplesali gotovo puni krug i mrak se stao spuštati na već opustjelu svemirsku tržnicu, prišao mu je jedan lik, nalik njegovoj vrsti i stao listati ubogi katalog na čijoj se naslovnici plavio ocean i bijelili oblaci. Šepavi je prodavač ustao. - Za vas samo tri komete - Pih! - Evo, dvije komete i trideset asteroida. - Pf! - Dobro, onda jedan komet, osam asteroida i meteor - N-n! - Pa sunce vam vaše poljubim, hoćete li da vam je dadem besplatno? - A-a. - Pa što onda hoćete? - Ništa. Samo gledam ove slike. - Onda venerina gibanica. - Što? - Gibaj, nestani, ispari! Nemam ja vremena zajebavati se sa znatiželjnim zgubidanima. - Ja nisam zgubidan! - A tko si? - Ja sam Stvoritelj! - Pih! - Ne vjeruješ? Ja sam u sedam dana stvorio to što ti sada tako jeftino prodaješ. - Pf! - Da nije bilo mene i mojeg dosade ti bi sada prodavao zjake - Pa baš da si je i stvorio, što se to mene tiče? Ja imam papire, imam vlasnički list i Zemlja je moja. - Vi bi ljudi i svoju mater prodali. - A što se ti buniš, ako me pamćenje ne vara, ti si se od dosade na Zemlju izdrko, stvorio nas, a onda nas napustio. Otac za primjer. - Ja sam uvijek bio s vama - Jesi, ti si uvijek bio s nama. On je uvijek bio s nama. Kad mi je crko konj ti si bio sa mnom. Ti si držao onu motiku i kopao grabu u koju sam ga zakopao, a onda si ti objasnio djeci da se mogu razići po svijetu i prositi kruva. - Da ja sam bio i s njima. - Jesi, naravno da jesi, bio si s najmlađim kad ga je izjeo čopor gladnih podivljalih pasa, bio si s najstarijim kad ga je nasred oceana ubio skorbut, bio si s ostalima kad ih je pokosila kuga. - Bio sam s njima. Čuvao sam ih od zla. - Čekaj, čekaj malo – čuvao si ih od zla?! Znaš li ti što je uopće zlo? - Ti mene pitaš što je zlo? Mene, Boga, Oca svemogućega pitaš što je zlo? Pa ja sam izmislio zlo. Što ti misliš tko je stvorio Vraga, a zatim ga imenovao kao generalnog zastupnika za zlo i v.d direktora pakla? - Vjerojatno ti - Pa? - Što pa? - Ma, ništa. Ionako nećeš shvatiti. - Naravno da neću shvatiti. Ne shvaćam stvari koje nit smrde nit mirišu. - Znaš što? Sviđaš mi se. Evo ti šest meteora, vreća UV zraka i vrč mliječnog puta. - Škrt si, bahat si i hvalisav, ali evo ti – trgovac je pljunuo u šaku i rukovao se sa Stvoriteljem. Ovaj je pak zgužvao papire, ugurao ih u džep i nestao. Trgovac je pospremio asteroide, prislonio vreću UV zraka uz stolac i nategnuo iz vrča - Jebem ti sunce, pa ovaj se mliječni put ukiselio! |
- 21:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #
01.07.2007., nedjelja
Povijest nezaustavljivih seratora
|
. Semiramida je promolila svoju kurvinsku surlu kroz neostakljeni prozor jer nitko još nije poznavao Kineze koji su u svojim polupećinama pravili staklo i oslikavali ih bojama kojima su šarali onaj svoj stoljećima nedostižni porculan, i umalo da joj tlak nije porastao, a razina šećera se smanjila, kad je u svojem najdražem vrtu od njih čak petnaest ugledala prilično prometan oblak muha nad još priličnijem brdu govana niz koje se niti jedan ludo ekstremni, sportski udareni, na brzini cvrčak ne bi spustio daunhilskim bajkom s xt mjenjačem i grafitnim disk-kočnicama. Avaj. Unatoč ogromnom iznenađenju koje ju je tako snenu, krmeljivu i ne suviše bistru, snašlo, nije ju strefio glaukom, nego su je prošli srsi kad je u srdžbi i bijesu pomislila koga će sutra razapeti na Bijele stijene da mu mezopotamski lešinari, koji nisu uspjeli pokleknuti pred strvinarskom pandemijom nalik današnjoj ptičjoj gripi, rastrgaju trulo i prilično neživo meso neugodna mirisa koje niti neke bakterije kao zadnja karika u životu jednog čovjeka ne bi bez gađenja uspjele pojesti. Vratimo se tamo gdje nas poznaju kao đubrad veću i od hrpe govana koja je u Semiramidinim vrtovima nalikovala maketi faraonske grobnice, i pogledajmo što nam u dvorištu pokojnog trgovca koji nikada nije davao na veresiju, pa čak ni za vrijeme najveće gladi, slične onoj u Iraca prije no što su im krumpir predstavili kao novo zlatno tele koje će ih izbaviti iz nelagode zvane gladovanje, pogledajmo što se tamo događa. Nasred neuredne tratine, zaraslog dvorišta punog korova stajao je poljski zahod ispod kojeg je nekoć davno iskopana tako duboka graba da su svi mogući seljani pomislili da sada napokon mogu odahnuti i srati bez strepnje jer u ovom drečnom bunaru bez dna više niti jedno jedro dupe neće dotaknuti masni vrh smeđeg izmeta prethodnog nuždioca. Međutim, ljudi su prokleto bolesna bića, kad im dojadi mazohizam postaju sadisti, kad im dojadi sadizam postaju budisti, adventisti, književnici ili novinari i kada im se život kreće po nekoj zamišljenoj putanji zadovoljstva oni mole boga da im se pravac pretvori u oprugu pa da malo zastrane. Jednog dana usred neuredne tratine, ajde dobro, ne baš usred, ali pored poljskog zahoda s neizmjerno velikom rupom procvjetala masna spiralna galaksija Govnius masna IV koja je milijardama smrdljivih molekula daleko u prošlost nastala velikim praskom trilijuna kvadrilijuna zvijezda, blizanaca po količini metana, zvanih Peristaltika celuloza Dirljivo 8, a prethodno progutanih crnom rupom prosto nazvanom Čmar (bez ikakvog broja). Unatoč dirljivoj praznini u koju se, sa strahopoštovanjem prema zvižduku vjetrova koji miluju dlačice na dupetu, sralo neka se bolest sjetila da ljudi imaju mozak pa je bio red da ga malo gricne i natjera idiota da se posere mimo poljskog zahoda. Ako se još više približimo samima sebi i vremenu u kojem živimo, negdje u novom vagonu vlaka prema i od, sjajio se inox 18/10, možeš se ogledati u njemu prije no što vakuum usisa tvoju sliku, a voda ispere duboke bore koje razdvajaju granule tvojeg obraza, možeš sjesti mirne duše, a ne poput žirafe stajati nad školjkom i komadima govana težinom pomnoženom sa visinom praviti rupe u tlu. U takvom blještavilu putujućeg zahoda nije grijeh ni izvaditi katalog i vrebati sniženje bokserica koje čvrsto drže jaja zajedno s nadstrešnicom, a također dobrodošla je i pokoja deklaracija s nekog šampona ili obično Non pericoloso sporgesi ili tako nekako. Rekli su neki da se polako, ali sigurno mičemo prema civilizaciji. Ma što rekli. Oni vjeruju da smo odmotali obojke i obuli termo čarape. A onda je jedan od njih natjeran silom prirode kojoj ni najveći odmetnici od primitivnih nagona ne mogu odoljeti, otvorio bijela vrata iznad koji je prodorno i kričavo svjetlilo zeleno svijetlo i ugledao netom porođenu komadinu kako se prelomila preko rubova školjke od inoxa 18/10 i tako beživotna čekala svoju zelenu muhu da se platonski zaljubi u nju. Vlak je putovao po kružnoj pruzi bez skretnica. Preskakat ću stoljeća i tisućljeća kao što zalutali putnik preskače hrpe govana ne bi li se popišao u grmlju i tako uštedio dvije kune inače rezervirane za babu Seru. Henrik se zvaše, prema svojem kralju, ali ne osmom koji se umjesto kurca laćao mača i njime korio žene, već prema jednoj ludi koja mu ocu spasi život pa ga je ovaj prozvao kraljem, spasiteljem i još nešto sa –em, hodao je blatnjavom, slamnatom, londonskom, govnom popločenom ulicom i kao što meteorološki baloni izbjegavaju komete, tako je i on izbjegavao komade ljudskih konglomerata ne bi li na ručak stigao neokaljan. Psi su trgali komade trulog mesa, a mačke komade štakora koji će već iduće godine ovu prljavštinu počastiti buhama koje pak na sebi nose… kugu, jebalo te okolišanje. Dolje, daun d strit, oni ludi mazohisti u mantijama lupali su svoje stražnjice daskama za meso, a za što im hemoroidi nikada nisu oprostili. Kad se Henrik popeo stepenicama u svoju trpezariju, sjeo za stol, ispio vrč vina i uzeo komad mesa da ga prorijeđenim zubima rastrga noseći u sebi zametak ljudskog pitbulterijerizma, na kamenoj okapnici prozora ugledao je dugačku kobasu neugodna mirisa i još neistraženog okusa, mislim da je gorko u pitanju. Netko je oskrnavio sveti ritual sranja kroz prozor, na ulicu, na pse, mačke i mazohističke svećenike. Za to vrijeme, uzevši u obzir odstupanje od plus-minus par milenija, jedan je robot, suviše nalik ljudskoj vrsti u plavoj kuti, skupljao bezvitaminske kapsule i stavljao ih u epruvete od nama još neznane materije i odlagao ih u vakuumsko spremište koje će proslijediti u najbliži Zavod za zdravstvo ljudi, mutanata i AI maslaca. Taj Č236 bio je nalik onom Daglasadamsovom gunđalu i kao i on, proklinjao što je iskoristivost njegovog sklopovskog potencijala jednaka iskoristivosti japanskih algi u banjalučkoj ćevabdžinici. Izmetne bezvitaminske kapsule ljudi su odlagali u za to posebno namijenjenim prostorijama, nekad zvanim zahod, wc ili sabornica, a danas kad su međureligijski ratovi strpani u Peer to Peer bespuća računalnih mreža, što vam dođe na isto po Matriksovim postulatima, te se sraonice zovu Broj pa neka nepoznanica pa opet broj pa crtica pa tajni kod pa slika školjke sa smeđim biserom. I baš kad je Č236 izračunao odnos do sada ispuštenog metana iz dupeta i koncentracije sličnog metana na samotnom blizancu kojem je brata pojela jedna lakoma crna rupa, a koja je opet beskarakterno prekinula planetarnu dijetu (pun mi je kurac gladovanja i ovih makrobiotičkih pizdarija od tvrdih i bezukusnih planeta, pojest ću još jednu zvijezdu pa makar mi se crvotočine vapnencem ovapnile!), baš u tom trenutku, mimo svih inter i ekstergalaktičkih zakona, teutanijom obloženim izdankom zagrebao je masnu, nimalo prkosnu površinu dreka za kojeg se smatralo da je svoj zadnji foton ugledao još prije trideset i osam mijena Mliječnog puta i makadama (negdje oko osam tisuća stoljeća prije G-zeusa, hibrida izbavitelja čovječanstva i grčkog olimpijskog pohotnika), i prvi puta u svojem bezgraničnom roku postojanja uzviknuo: Jebem ti mater hologramsku usranu!!!. Semiramida: Gilgameš ti se u usta zasrana posrao!!! Trgovčeva udovica: Dabogda se najeo govana i platio najam!!! Sabornik iz vlaka kojem su ukrali A8: Na grobu ti se posrali!!! Ispravak polutočnog navoda: u lijes ti se posrali!!! Henrik: Objesili te nad septičkom jamom, a sam ti, o sam ti, o jebo sam ti mater, luda imenjak prerezao uže!!! DPB (Društvo Pisaca Blogera) meni: tako nam svih napisanih super-priča, uvijek si srao mimo standarda, nikada više nečitao priče pred nezainteresiranim audotirijem, organizatoriknjiževnihblogerskihvečeri dali te dali. |
- 13:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
